Дежуловић о „хрватском премијеру Вучићу“ и Вечерњи лист о Едију Рами

Boris Dežulović: Hrvatski premijer Vučić

Ni gotovo punih dvanaest godina nije haškom sudu bilo dovoljno da presudi Vojislavu Šešelju: premalo je valjda bilo vremena da se pretrese i dokaže ono što je sam huškački vojvoda javno u novinama izjavljivao devedeset prve, pa časni sud zatražio stanku.

sd-bd

Ili je to, ili su se uplašili da će im nakon Đorđa Đukića, Slavka Dokmanovića, Milana Kovačevića, Momira Talića, Milana Babića, Miroslava Deronjića i Slobodana Miloševića umrijeti još jedan srpski optuženik, pa su teško bolesnog Šešelja, najvećeg redikula među ratnim zločincima i najvećeg ratnog zločinca među redikulima, pustili iz pritvora da se liječi kod kuće.

Već i visoki mortalitet srpskih optuženika – samo jedan haški pokojnik nije bio Srbin, a od devet onih koji su umrli prije nego su stigli do Sheveningena čak je sedam srpskih optuženika – u Srbiji je gotovo općeprihvaćen kao dokaz za teoriju belosvetske zavere protiv Srba. Šešelj na slobodi pri tom nije iznimka koja potvrđuje teoriju, čak ni dok je živ: nije to, naime, jedina antisrpska zavjera.

Ukrajinski scenarij

Najnovija takva općeprihvaćena teorija belosvetske zavere kaže tako da je haški sud četničkog vojvodu Šešelja pustio zapravo da – sruši vladu Aleksandra Vučića.

Beogradski mainstream mediji na daljinskom upravljaču srpskog premijera već danima tako objašnjavaju kako iza odluke Raspravnog vijeća haškog tribunala stoje Amerikanci – u fusnoti ove teorije stoje Wikileaksovi dokumenti o washingtonskoj kontroli UN-ovog suda za ratne zločine – koji su, nezadovoljni vazalnom politikom srpske vlade prema svom generalnom sponzoru Vladimiru Putinu i Majčici Rusiji, Srbiji pripremili „ukrajinski scenarij“, sa Šešeljom kao vođom pobune. Aleksandar Vučić tako bivšeg kuma koristi kao idealnog neprijatelja, točno onoliko bezopasnog koliko i korisnog za jednokratnu upotrebu u unutrašnjoj politici, za saniranje štete od iznuđene kooperativne europske politike.

Teorija je uobičajeno kretenska, mada je njena najtanja karika zapravo jedina jaka: ona po kojoj bi stratezi američke vanjske politike, CIA i skupština stanara Bijele kuće morali biti potpuni imbecili da srpsku vladu s najjačom podrškom još od Miloševićevih vremena ruše pomoću takvog teškog bolesnika kakav je Vojislav Šešelj.

Koji se pri tom još i teško razbolio.

Teoriji beloameričke zavere protiv Srba to bi bio upravo krunski argument: inteligencija i mudrost – poznata je stvar – oduvijek su krasili američku vanjsku politiku, osobito onu intervencionističku. Ako, naime, bolesnog Šešelja u Beograd i nije poslala CIA, vjerojatno se Obamin genijalni obavještajni kružok u Ovalnom uredu sad lupa po čelu kako im to nije palo na pamet prije nego Vučićevim spin-lekarima.

Uistinu, među svim onim ekscentricima, šarlatanima, konjokradicama i ubojicama koje je američka vlada proteklih pedesetak godina naoružavala za atentate, državne udare i „ukrajinske scenarije“ diljem Trećeg svijeta, nije bilo mnogo bolesnika i redikula većih od Vojislava Šešelja.

Vojno sposobno pučanstvo

Bilo bi to, najzad, sasvim u skladu s nadaleko poznatom inteligencijom i mudrošću američke intervencionističke politike: nakon nekoliko mjeseci pomnog planiranja svome su igraču položili „jamčevinu“ za liječenje sa slobode kako bi destabilizirao jednu sigurnosno interesantnu državu, a ovaj već sutradan destabilizirao susjednu.

Prvog dana na slobodi – kad je dakle mobilizacijski kapacitet povratka iz zatvora najveći – Vojislav Šešelj je okupio jedva par hiljada svojih redikula, pardon radikala, od kojih je, nota bene, dobar broj autobusima stigao iz radikalskih vukojebina Republike Srpske: već sutradan „revolucionare“ je velikosrpskim i maloumnim doskočicama zapravo više uveseljavao nego dizao na bunu, i do subote su ga na političkom ga životu u Beogradu držali još samo Vučićevi medijski aparati.

Umjesto Srbije, Šešelj je tako za tih par dana mobilizirao – Hrvatsku.

Sve od njegova slijetanja na beogradski aerodrom, cjelokupno vojno sposobno pučanstvo Hrvatske – predsjednik Republike, premijer, ministri, opozicijski lideri, generali, novinari, politički analitičari, branitelji, biskupi, navijači, pjevači, manekenke i anonimni komentatori – podignuto je na uzbunu.

Sirene, međutim, ne tule zbog skandalozne odluke Raspravnog vijeća haškog suda da jednog od najgorih ratnih huškača iz krvavih devedesetih pusti kući, već zavijaju – opću opasnost. I vlast i opozicija u Hrvatskoj, jednako kao i hrvatska parapolitika, koriste tako četničkog huškača puštenog iz haške vremenske kapsule kao idealnog neprijatelja, točno onoliko bezopasnog koliko i korisnog za jednokratnu upotrebu u unutrašnjoj politici, za saniranje štete od iznuđene kooperativne europske politike.

Vojislava Šešelja ozbiljno su na kraju shvatili samo Hrvati i Aleksandar Vučić, koji se u stvari preporučuje kao upravo savršen predsjednik hrvatske Vlade. Od svih Srba, najzad, Šešelja je najozbiljnije shvatio predsjednik Hrvatske stranke prava.

Danijel Srb je tako na konferenciji za novinare mrtav ozbiljan izjavio kako Hrvatska uz granicu sa Srbijom hitno treba rasporediti vojsku, upozorivši kako će – ogluši li se Vlada na sirenu za opću opasnost – HSP na granicu pozvati dragovoljce. Za jednog Srba, argument mu je možda i odveć očekivano srpski: „povratak Vojislava Šešelja dio je pažljivo planiranog projeta ukrajinizacije Srbije“, ponavlja Danijel Srb od slova do slova tezu Vučićevih teoretičara belosvetske zavere, preporučujući se premijeru Srbije kao upravo savršen ministar odbrane.

A u Ovalnom uredu lupaju glavama kako se svaki Srb toga sjetio prije njih.

(Слободна Далмација, 25. 11. 2014)

Edi Rama: Dinamovac, katolik, pisac, boem i srpski neprijatelj broj 1

Politički put Edija Rame počeo je u Parizu, odakle je pisao osvrte za tiranske novine. Zbog toga su ga pretukli čeličnim palicama

vl-13112014

Aktualni premijer Albanije Edi Rama (50) ne samo da je, nakon svojih istupa tijekom dvodnevnog posjeta Srbiji, vjerojatno najomraženiji čovjek u Srbiji, već je vjerojatno i najživopisniji političar s Balkana. Boem, sportaš, umjetnik… Albanska javnost zabavljala se fotografijama na kojima je sadašnji premijer Rama gol na nudističkoj plaži.

Rama je rođen u Tirani u katoličkoj obitelji kao dijete poznatog albanskog kipara Kristaqa Rame i njegove supruge Anete, jedne od prvih žena stomatologa u toj vrlo siromašnoj zemlji. Kao tinejdžer visok dva metra, zaigrao je košarku za tiranski Dinamo.

– Nadvisivao je sve oko sebe, bio je jedan od rijetkih Albanaca koji su mogli zakucati loptu u koš – tvrde Albanci. Uz sport, otac ga je usmjerio prema umjetnosti pa je završio likovnu akademiju, objavio nekoliko knjiga, a potom počeo predavati na albanskom sveučilištu u Tirani. No 1994. otišao je u Pariz planirajući živjeti kao slikar. Priredio je niz manjih izložbi. Iz Pariza je počeo pisati osvrte na stanje u Albaniji, koje je objavljivalo nekoliko tiranskih novina. Njegovi tekstovi bili su jako kritični prema tadašnjem političkom vrhu koji je vodio stari komunistički kadar Sali Berisha. Zaogrnut sigurnošću Pariza, Rama je tekstovima sve žešće provocirao tadašnju albansku vladu, no kada je 1997. došao u Tiranu na očev pogreb, nekoliko ga je nasilnika pretuklo u mraku čeličnim palicama i ostavilo da leži na cesti misleći da je mrtav. Snimke isprebijanog Edija Rame zapljusnule su Albaniju, a njegove teze dobile su čvrst oslonac.

Kada je Berisha sljedeće godine izgubio izbore, novi je premijer Fatos Nano Ramu odmah postavio za ministra kulture. Albanski se slikar vratio iz Pariza i počeo s korjenitim promjenama u albanskoj kulturi, u resoru koji gotovo i nije postojao. Njegovi uspjesi bili su toliko veliki da je već nakon dvije godine izabran za gradonačelnika Tirane, a on je doslovno preporodio grad. U 11 godina mandata pretvorio je Tiranu iz zaostale, mračne kasabe u relativno moderan, čist i zelen europski grad, a sive komunističke zgrade obojio je živim bojama, zbog čega je 2004. dobio nagradu “Svjetski gradonačelnik”.

Prva supruga bila mu je poznata glumica Matilda Rama, od koje se razveo, a sada je ponovno oženjen. Lani je izabran za premijera.

(Вечерњи лист, 13. 11. 2014)



Категорије:Преносимо

3 replies

  1. Толико мржње од Дежуловића, човека који живи и ради у Србији. Нека му Бог опрости.

    Свиђа ми се

  2. G. Draganovicu,
    Koju i kakvu ste mrznju vi nasli kod Borisa Dezulovica ?

    Свиђа ми се

  3. Da, i ja se pitam, gdje vidi mržnju kod Dežulovića?

    Свиђа ми се

Пошаљите коментар

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google photo

Коментаришет користећи свој Google налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s