Večernji list: Beogradski Muzej žrtava genocida došao do 84.796 žrtava jasenovačkog logora

Ohrabruje to da u Srbiji ipak postoji alternativa onima koji teže umnožavanju broja žrtava, ali se Cvetkovićeve procjene, iako država financira Muzej žrtava genocida, ne mogu probiti do političkih kabineta

Kad se istraživačkog posla dohvati ozbiljan povjesničar koji je istodobno i ugledan novinar specijaliziran za historiografske teme, rezultat je – vrhunska knjiga. Dr. sc. Željko Krušelj, iza kojeg je desetak knjiga i koji je nedavno postao docent na Sveučilištu Sjever, objavio je ove godine svoj novi istraživački rad. Njegova knjiga “Zarobljenici paralelnih povijesti – hrvatsko-srpska historiografska fronta na prijelazu stoljeća” (nakladnik Srednja Europa) nije samo kvalitetno gradivo za povjesničare nego i sjajno štivo za širu čitateljsku publiku zainteresiranu za rasvjetljavanje okolnosti dramatičnog raspada jugoslavenske federacije. A posebno je dobrodošla hrvatskim političkim elitama, koje su u vječnoj defenzivi prema srbijanskim vlastima.

Krušelj u “Zarobljenicima” donosi genezu historiografskih sukoba u Jugoslaviji 1980-ih godina i vrhunsku analizu burnih rasprava o nacionalnoj povijesti neposredno nakon osamostaljenja Hrvatske. Lakoća kojom to čini posljedica je posebne povlastice: kao profesionalni novinar tri je desetljeća ne samo izbliza pratio polemike povjesničara i političara nego je u njima i aktivno sudjelovao. Što se sve događalo i kako je to izgledalo, najbolje pokazuju njegovi brojni članci, skupljeni u ovoj knjizi, koje je u različitim tiskovinama objavio od 1988. do 1998. godine.

Svoju analizu autor počinje tvrdnjom da ne postoji neupitna povijesna istina i da je sve podložno znanstvenim preispitivanjima. Stoga smatra da i povijesni revizionizam ne mora nužno imati pejorativno značenje te je razumljivo da povjesničari u Hrvatskoj, ali i u bivšim jugoslavenskim republikama žive u svojim paralelnim povijestima. No, problem je to, smatra Krušelj, što se srbijanski povijesni revizionizam, koji je u središtu njegove analize, uvelike pretvorio u najprimitivnije izljeve nacionalističke strasti radi širenja netolerancije i mržnje prema drugim etničkim i vjerskim zajednicama.

Nevjerojatne obmane

Tako Srbija od sredine 1980-ih svoj legitimitet gradi i na navodnom antifašizmu velikosrpskog četničkog pokreta, istodobno se rehabilitira nedićevski i ljotićevski kolaboracionizam, negiraju se dosezi hrvatskog antifašizma, svjesno se manipulira ratnim žrtvama, a za ustaške zločine počinjene u NDH optužuje se gotovo cijeli hrvatski narod.

Dakako, ni hrvatska historiografija nije lišena svojih paralelnih povijesti i povijesnog revizionizma. U razdoblju okupacije dijelova hrvatskog teritorija 1990-ih pojavljuje se alternativno viđenje Drugoga svjetskog rata i poraća, koje je posebno potaknuto trajnim srbijanskim multipliciranjem ratnih žrtava, ponajprije jasenovačkih. Ono među hrvatskim revizionistima izaziva refleks umanjivanja toga fenomena, katkad i preko svake prihvatljive razine. Jedan od takvih primjera, smatra Krušelj, jest knjiga “Jasenovački logori: istraživanja”, koju je 2015. izdalo Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. U njoj se nalazi i tekst Igora Vukića “Sabirni i radni logor Jasenovac: 1941.-1945.”, koji se zasniva na uočenim nelogičnostima u dosadašnjim prikazima ustroja i načina funkcioniranja toga ustaškog logora.

U njemu Vukić navodi i aktivnosti logoraša, pa opisuje njihovu “razonodu nakon rada”, čak i djelovanje logorske obrtničke škole, izlaganje logorskih proizvoda na Zagrebačkom zboru, organiziranje koncerata i kazališnih predstava… Krušelj smatra kako je sve to zasigurno točno, ali upozorava da je riječ, s jedne strane, o ustaškom pokušaju skrivanja istine i, s druge strane, o nastojanju logoraša da kupe vrijeme za eventualno preživljavanje. Slične propagandne filmove o nacističkim logorima, podsjeća Krušelj, imali su i ustaški mentori iz Trećeg Reicha, a “glumci” koji su se odmarali u logorskim kafićima i članovi dječjih zborova “nagrađivani” su nakon snimanja odvođenjem u plinske komore.

“Vukić je impresioniran i spoznajom da su zbog kršenja discipline strijeljani i pojedini stražari i logorski dužnosnici. Razlog, međutim, nije bio nehumani odnos prema zatočenicima, već šverc i masovna pljačka imovine logoraša, za koju je ustaška vlast smatrala da mora ići u državnu blagajnu”, objašnjava Krušelj te zaključuje kako su “autori upali u lako objašnjivu psihološku klopku. Dugi niz godina slušali su nevjerojatnu količinu obmana i najvulgarnijih laži o jasenovačkim žrtvama, čije je uporno širenje dovelo do toga da je gotovo cijeli hrvatski narod postao potencijalni krvnik. Odgovor je bio pokušaj negacije svakog segmenta zločina”. Ipak, smatra Krušelj, hrvatski revizionizam, za razliku od srpskoga, nije postao glavna struja hrvatske historiografije, ali ga ne treba zanemarivati.

Vratimo se srbijanskim povjesničarima. S obzirom na ograničen prostor, u ovom ćemo se članku zaustaviti na jasenovačkom logoru, koji su beogradski historiografi označili svojom krucijalnom temom, te na manipulaciji žrtvama. Kako je uvećavan broj žrtava jasenovačkog logora? Komunističke su vlasti već sredinom 1945. bez ikakvih terenskih istraživanja odredile niz brojčanih postavki na kojima se uspješno gradila jasenovačka mitologija. Paradoksalno je, međutim, da je brojčani okvir za umnožavanje ratnih žrtava dao srpski dio izbjegličke vlade u Londonu, a presudnu je ulogu imala pravoslavna hijerarhija.

A dva beogradska logora?

Već u rujnu 1941. izbjegličkoj je vladi uručen Memorandum SPC-a u kojem se navodilo da je do kolovoza 1941., dakle u prva četiri mjeseca postojanja NDH, ubijeno više od 180.000 Srba. U sljedećih nekoliko mjeseci broj je bez ikakvih dokaza udvostručen na 360.000 srpskih stradalnika. Već sredinom 1942. pojavile su se tvrdnje o “najmanje 700.000 ubijenih Srba”. Uglavnom se to vezivalo za ustaške logore, ali je zanimljivo da u tim publikacijama Jasenovac nije bio posebno istican. Za Jadovno je navedeno da je bio stratište za 80.000 Srba.

Lokaciju za pretpostavljenu likvidaciju stotina tisuća Srba dala je u studenom 1945. Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača. Ona je za Jasenovac, opet bez stručne argumentacije, odredila “500-600.000” žrtava, a Državna komisija iz toga je izvukla zaključak da je u tom logoru bilo “preko 600.000 žrtava”. Budući da je Tito još krajem svibnja 1945. u Ljubljani govorio o 1,7 milijuna jugoslavenskih ratnih žrtava (što nije potkrijepio nikakvim dokazima), to je formalizirano u prosincu iste godine u izvještaju Reparacione komisije vlade FNRJ Međusavezničkoj konferenciji za reparaciju u Parizu. Očito je, dakle, da je državni vrh jugoslavenske demografske gubitke pretvorio u stvarne. Ubrzo se pokazalo da je 500-700 tisuća ubijenih bilo rezervirano za Jasenovac, na čemu i danas inzistira dio srpske historiografije. Zaboravlja se, međutim, da je isprva u nabrajanjima logorskih zločina na jugoslavenskim prostorima Jasenovac bio svrstavan iza beogradskog Sajmišta i Banjice. Oba su ta velika beogradska logora, gdje su masovno stradali srbijanski Židovi, poslije gurnuta u drugi plan, a sva je odgovornost s kvislinških vlasti prebačena na njemačku vojnu upravu. Broj jasenovačkih žrtava neki su s vremenom povećavali na “najmanje milion Srba, ne računajući žrtve drugih narodnosti”, pa na “milion i pol”, a katkad se spominjalo i “dva miliona”.

Je li moguće da zagrebački i beogradski istraživači barem približe stavove o Jasenovcu kao najbolnijoj povijesnoj temi? Hrvatski su istraživači, piše Krušelj, prihvatili tezu da povijesnu istinu treba tražiti između rezultata do kojih je došla državna Komisija za popis žrtava rata iz 1964. i revizije toga popisa na kojoj još uvijek paralelno rade Spomen-područje Jasenovac i beogradski Muzej žrtava genocida. Spomenuta je jugoslavenska komisija utvrdila da je u Jasenovcu i Staroj Gradiški ukupno pobijeno ili je na druge načine stradalo 59.188 osoba, Spomen-područje Jasenovac do početka 2018. poimenično je evidentiralo 83.833 logorske žrtve, a beogradski Muzej došao je do 84.796 žrtava.

No Muzej žrtava genocida smatra da je poimenični popis manjkav pa ga povećava sukladno pretpostavljenom postotku žrtava koje su navodno ostale neobrađene. Tako njihov istraživač Dragan Cvetković procjenjuje da se “broj stradalih u logoru Jasenovac kreće između 122.300 i 130.100 osoba”. Od toga se čak 77-81 tisuća odnosi na srpske žrtve, 18-19 tisuća na židovske, 18-20 tisuća na romske i 7-7,5 tisuća na hrvatske žrtve.

Ohrabruje to da u Srbiji ipak postoji alternativa onima koji teže umnožavanju broja žrtava, ali se Cvetkovićeve procjene, iako država financira Muzej žrtava genocida, ne mogu probiti do političkih kabineta. Beograd i Banja Luka – nakon desetljeća multipliciranja broja žrtava, a i zbog stalnog politiziranja – ne žele svoje građane suočiti sa “skromnim” poimeničnim popisom, pa im znanstvene spoznaje uopće nisu bitne. Stoga su i u obrazovnom sustavu zadržani umnoženi brojevi iz ranog komunističkog razdoblja. Gledajući iz hrvatske perspektive, ipak je riječ o znatnom pomaku prema povijesnoj realnosti.

Neugodna iznenađenja

Je li moguće ustanoviti precizniju brojku jasenovačkih žrtava? Osim financijskih, logističkih i zakonskih zapreka, ključni je problem to što hrvatske vlasti nakon Tuđmanova odlaska jednostavno ne anticipiraju opasnosti koje zbog zloporabe žrtava Drugoga svjetskog rata dolaze iz Srbije i Republike Srpske. Jasenovac je službenom Beogradu zlatni rudnik, poželjno političko sredstvo kako bi relativizirao svoju krivnju za vojnu agresiju i zločine počinjene 1991.-1995., a službenom Zagrebu samo gnjavaža koje bi se želio trajno riješiti. Hrvatske su institucije, smatra Krušelj, svoj nedostatak strategije za tumačenje povijesnih zbivanja već iskazale u nekim međunarodnim sudskim procesima, a još više na Haaškom tribunalu. Zato i neugodna iznenađenja postaju praksa, a pravodobne reakcije prave iznimke. Beograd i Banja Luka u stalnoj su političkoj i historiografskoj ofenzivi, a hrvatske vlasti odgovaraju samo kad su na to prisiljene. U protekla tri desetljeća kao da se ništa nije promijenilo.

Žarko Ivković

(Večernji list, 17. 9. 2018)

Advertisements


Категорије:Преносимо

Ознаке:, ,

1 reply

  1. Угледан НОВИНАР постао је ОЗБИЉНИМ повјесничаром ПРИСУСТВОВАЊЕМ бурним
    РАСПРАВАМА, које присуствовање је резултирало получивањем методе ЛАКОЋЕ која је омогућила ВРХУНСКУ анализу сливену у СЈАЈНО штиво које се укоричило у ВРХУНСКУ књигу накладовану СРЕДЊОМ ЕУРОПОМ; укоричавању је пред-лежала метода САКУПЉАЊА новинских чланака, које сакупљање је условило претворбу новинара у озбиљног повјесничара, а оваквога у доцентуру на свеучилишту СЈЕВЕР који је супротно од ЈУГА. хрват ЖАРКО тако. Чинити му је: за руку озбиљна повјесничара никлог из угледна новинара и према Истоку у земљу
    ЗАДРУГУ; да мирно у Богу почивају српски Мученици х р в а т и м а клани и маљевани.

    Свиђа ми се

Пошаљите коментар

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google+ photo

Коментаришет користећи свој Google+ налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s