Доносимо целу књижицу новинара, песника и редитеља Звонка Тарлеа (†2010), насталу када је њен аутор био избеглица из Ријеке и политички емигрант у Београду

Насловна страна књиге (Фото: kupujemprodajem.com)

Zvonko Tarle: Tuđmanija (pisma iz emigracije)

Izdaje NIP „INPRESS”

Edicija „PITANJA” – Specijalni prilog lista „ODGOVOR”

Za izdavača: dr Dragan Pantić

Beograd, 1992.

SADRŽAJ:

1. Zabranjeno za pse i Srbe
2. Tuđmanu ima tko da piše
3. Anitine suze, Matin kukavičluk
4. Slamka i vihor
5. Kroćenje kičme
6. Neven
7. Velimir i Osijek
8. Srušeni vidici
9. Prst u moru
10. Hrvatska danas, 5. 9. 1992.
11. ZRAKOMLATI i nebeske međe
12. Opća povijest gadosti

Podaci o autoru

ZABRANJENO ZA SRBE I PSE

Ima jedan park u zagrebačkom naselju Dubrava, tamo gdje stanuju doseljenici iz Janjeva, gdje Tuđman pobjeđuje stoprocentno i gdje se u njegovu čast peku volovi.

Na ulazu u park stoje tri table, male. Na jednoj piše „Zabranjeno za pse”, a nevješta je ruka dodajući crte po ovim slovima „prepravila tablu” pa se sada dade pročitati kako su psi „postali Srbi”. Dalja igra s tablama dovodi do krajnjeg ishoda na trećoj tabli netko je bio manje duhovit a više konkretan, pa je uz pse dopisao i „Srbe”.

Tako sada piše „Zabranjeno za pse i Srbe”.

Na vratima jednog skloništa u Rijeci netko je bojom za automobile napisao „Zabranjeno za Srbe”. Ovaj je, pak, bio direktan. Pisac tog grafita, naime, nema ništa protiv pasa.

O slučaju iz parka u Dubravama piše u svojoj knjizi „O čemu mrtvac razmišlja” Goran Babić. Tablu u Dubravama i grafit u Rijeci nitko nije skinuo, niti pobrisao. Znači li to da nikome ne smeta?

Ruka koja je ovo napisala, ako je pravde, jednog će se dana osušiti. Problem je u onima koji ostaju od ljudi i Boga nekažnjeni a koji su diktirali ruci, u osnovi ipak mašini za rad koja ne misli već izvršava. Desetljećima traje hrvatska državotvorna histerija. Krleža, Babić i poneko još od nas Hrvata pravilno su razumjeli histeriju, ušli u njezine korijene. Ništa što se danas događa u Hrvatskoj nije novo, nije neočekivano, ni slučajno. Sve je već viđeno. San o državi Hrvati su uvijek pretvarali kroz svoju povijest u san o vladaru i san o pobuni. To sam Krleža sjajno analizira. Hrvati ne mogu bez gospodara, a kada s njim sklope pakt okreću se protiv njega. I tako stoljećima.

Fašizam je u Hrvatskoj omeđen upravo izgubljenim snom o državi, iluzijom o suverenosti, djelovanjem katoličke crkve i prazninama u mitskoj prošlosti.

Silni se autori upinju dokazivati kako su Hrvati iz Irana, kako su srpski i hrvatski dva jezika, kako je Drina granica između zapadne i istočne civilizacije. Propisuju se rječnici, čak i danas. Tako je HTV objavila „rječnik hrvatskog izražavanja” (ako se baš tako zove), ne – veliku knjižicu sa dozvoljenim rječima i frazama. Ne smije se slučajno potkrasti poneka riječ iz srpskog jezika. Tko se ovoga priručnika ne pridržava, taj gubi pravo obraćanja javnosti.

A sama javnost, ono što zovemo običan hrvatski čovjek, građanin, pučanin u pravome čudu – gleda televiziju, jedinu dozvoljenu, a ništa ne razumije, čita novine i opet ništa ne razumije. Službeni novogovor i narodni jezik dva su jezika. Većih razlika između jezika kojim govore Srbi i Hrvati kao narodi nema, dok jezici medija doista i jesu dva jezika.

Geneza hrvatskog nacionalnog mraka i fašizma svoje korijene vuče iz podzemnih hodnika katoličke crkve i jedne povijesne depresije kojoj su skloni mali narodi na rubovima velikih civilizacija.

Oni koji pišu table i grafite „Zabranjeno za pse i Srbe” izvršavaju naloge mnogo opasnijih stratega hrvatske nacionalne samobitnosti.

Onima koji su izginuli sada je za Hrvatsku svejedno, a u Hrvatskoj za njih. Hrvatski vojnik koji je u ovom ratu izgubio prste na ruci, pa ne može više pisati grafite, dobija mjesečnu nadoknadu u protivvrijednosti od dva kilograma kruha. Za izgubljeni vid mjesečna je nadoknada 40 Genšerovih maraka.

Što li taj invalid misli kad prođe pored table u parku Dubrava? Pravi autori ovih tabli, skriveni u kabinetima, ne samo da su skrivili rat i razaranja, već su otvorili na duhovnom biću Hrvatske rane neprebolne, rane koje će se dugo, dugo vidati.

TUĐMANU IMA TKO DA PIŠE

Noć nikada neće znati lice naše patnje. Dan je skut pod kojim se krije naše lice.

Šutimo i patimo. Čuvamo svoje lice.

Život je tajna sjemena koje u pomućenoj pameti lako izjednačava žrtvu i krvnika.

Padaju vlati nebeske trave po našim uzavrelim strastima. Ustaju Uskrs i Božić, ustaje Odgovor i Pitanje. Patnja je tek koprna na našim sudbinama. Mlad mjesec.

Biti ovdje, biti tu, biti svoj! Vrijeme će poeziji dati snagu, a nama oduzeti razum.

Ustajem iz Herderlina, ustajem iz „biti umjetnosti”, ranjavam se Hajdegerom. Ljudi, moje lice ima boju neba. Umirem za zemlju. Daleko je zemlja naša, naš glas, naše pjesme, naše riječi.

Evo nas u poeziji, evo nas u glini, evo nas u nama samima kao u jednom mirisu, jednom ulju, aloji.

Biti čovijek, biti zrak, biti novinar. Zemlja nema zemlju, lice nema lice, jad nije jad, a tuga je pismo neotvoreno.

Između činjenica i patnje, nemam razumijevanja za mahovinu. Sam kompas je moj drug.

Nema onoga tko će pokidati konop između mene i moje domovine.

Ostao sam bez domovine i otadžbine. Suza, tek.

Ostao sam kao dio vjetra koji ne mari za granice. Ostajem dio proljeća u Hrvatskoj, dio jeseni u Srbiji, kao duša koja ne priznaje granice, žandare, carinike, posrednike između dva naroda u rovovima, dva naroda u ranama, dvije tuge u slutnji ptice. Ptice zloguke, crne, naravno.

Tu sam, među prijateljima. I drugi su tu; stigli smo odasvud – iz Rijeke, iz Splita, iz Zagreba, Osijeka, Gospića…

Evo čitava jedna redakcija je izbjegla, pedeset, šezdeset ljudi, novinara, profesionalaca.

Tu smo zbog istine. Istina je naše jedino oružje. Tuđmanu ima tko da piše. Tuđmanove poslušnike hvala zbog toga panika. Mi smo izdajnici. A mi opet mislimo da su izdajnici oni koji služe Tuđmanu, endehaziji, kobajagi suverenoj i pravnoj državi Hrvatskoj, nesvrstanoj Hrvatskoj.

A kad će neko pokušati u Hrvatskoj barem postaviti pitanje o broju mrtvih, o tome tko je zaista skrivio ovaj rat, tko je žrtvovao hiljade Hrvata za suludu ambiciju?

Mi ćemo pisati. Ustajemo da branimo čast hrvatskog naroda, da branimo čast profesije.

Ostali smo bez svojih domova, bez knjiga, bez košulja i kaputa, ali ne i bez časti.

Kada su Vrdoljakovi stožernici pravili HRVATSKO NOVINARSKO DRUŠTVO mi smo ostali u DRUŠTVU NOVINARA HRVATSKE.

I sada obnavljamo rad.

Sada pozivamo sve naše kolege u Hrvatskoj da nam se pridruže, da zajedno sačuvamo ugled svom narodu, da gradimo mostove prijateljstva između zaraćenih naroda i naroda zahvaćenih „kugom dvadesetog stoljeća”.

Mnoge su naše kolege bukvalno spašavale glavu bijegom iz Hrvatske. Sada su tu, u Beogradu, u velikom srcu srpskog naroda, sada su suočeni s brojnim problemima. Zato smo se udružili – zbog ideje o Jugoslaviji, protiv fašizma, za nove tokove integracije na ovim prostorima. Danas smo mi Štrosmajer, Rački, Svetozar Marković, Cankar, Racin… Danas smo tek eho, ali već sutra bez našeg glasa neće biti odluka o budućnosti.

DRUŠTVO NOVINARA HRVATSKE će otići i djelovati u Zagrebu, ali će ostati u Savezu novinara Jugoslavije, ostat će na braniku zajedništva. Ne može nas grupa nacionalista istjerati iz Jugoslavije, niti Jugoslavije iz nas.

I još nešto važno, ljudski – naši prijatelji, kolege, drugovi iz Srbije sve su nam svoje privilegije, sva svoja prava stavili na raspolaganje.

Tako će svi novinari moći srediti radni staž, socijalno osiguranje. Ljudi će se moći liječiti, moći će se družiti i raditi. I pisati Gospodinu Tuđmanu, pisati pisma istine.

Šaljemo poneku lastavicu u Hrvatsku.

Kao pismo.

Mi, Hrvati, Srbi, Židovi, mi ljudi, prognanici, novinari, mi mali broševi na grubom licu srpske demokracije, hoćemo da i dalje mirno spavamo i snažno dišemo.

ANITINE SUZE, MATIN KUKAVIČLUK

 Gospodina Tuđmana ničije suze ne mogu ganuti. On sam nema u sebi malu kristalnu posudu za suze, ni ljudsku pumpicu koju neki nazivaju duša a neki srce. Gospodinu Tuđmanu, iskusnom i iskušanom zlu, tek se zgrči, skameni lice.

A to kameno lice, te uske cinične usne, iskošena usta, te male okice nisu odraz duše koja može da plače.

Književnik Joža Horvat, onaj što je u ratu hvatao domobrane a poslije rata plovio, obukao je ratničko odijelo, uzeo pušku i otišao na Baniju.

Šta se to u čovjeku mijenja kada stari partizan, antifašista, nosilac partizanske spomenice, mirotvorac i moreplovac nakon pedeset godina opet ode na Baniju „da uvježba samoga sebe od prije pedeset godina” ali sada u fašističkoj uniformi, sa križarskim križem oko vrata i mržnjom u duši. Zašto?

Kako to da barba Joža mirno, baš kao njegov novi (ili stari, jer su oba komunisti) šef posmatra oko sebe, u borbi golobrade mladiće, djecu još i ne pošalje ih kući, majkama, knjigama, curicama?

I dok Joža uzima pušku, dr Tuđman u rat šalje decu. Joži će povijest ponešto oprostiti, Tuđmanu neće sigurno.

Tuđmanu bi u rat poslao i djecu još nerođenu samo da bi održao svoju ustašku strahovladu.

Zar nije čitav hrvatski narod zatvorio u veliki, naoružani logor? Tako su i trudnice uostalom postali taoci jedne sumanute politike.

Krvopijama upozorenja ne pomažu.

Od hrvatske su javnosti sakrili brojne mrtve, među njima i dječake koji su drogirani, sumanuto, bez cilja i umijeća nadirali pucajući ka topovskim ciljevima.

Uhapšeni dječaci su molili „čike, barbe, gospodu” da ih ne vraćaju Tuđmanovim satnicima.

Gledali smo taj prizor na televiziji, tu košmarnu situaciju u glavama, taj strah u tijelu i nespokoj u duši dječaka natjeranih da ginu u Kupresu.

Ovu nevinu djecu, od kojih još mnogi nisu punoljetni, od Tuđmana i Jože razlikuje – moć plača. Dječaci suze ne skrivaju.

Imao sam u svojoj porodici malu, iskrenu, dječačku dramu.

Kada sam uspio izaći iz Hrvatske, u Rovinju je ostao moj sin. Približavao mu se rođendan, šesnaesti i obuzeo me strah da će mu Tuđman obući uniformu, da će ga poslati na lički front kamo su odlazili mladići iz Rijeke i Istre. Uspio sam ga poslednjim brodom koji je isplovio izvući do slobode, do Bara i poslije do Beograda.

Njegov najbolji drug Romano otišao je u Gospić i samo čudom sačuvao glavu, ali zato njegovi drugovi iz Rovinja, dva štrkljasta, luda, poštena mlada Istrijana Damir i Tomica više nikada neće skočiti u more sa stijena na Škarabi, niti će gledati Zvonik Sv. Fume, niti će plesati na Brodu, šetati rivom…

Za Damira i Tomicu rat je završen. Počivaj u miru.

Tomica je bio jedinac, Mati, razvedena inače, svega se odrekla da bi odgojila sina.

Tomica je imao sedamnaest godina, tek.

Mnoge majke, njih gotovo trideset hiljada, mada se podaci kriju, plaču za svojim sinovima.

Sve majke jednako plaču, ali svi sinovi nisu isti.

Majke su istinske žrtve ovoga suludoga rata.

Stigla nam je ovih dana vijest o pogibiji Edija Kovača, sedamnaestogodišnjeg sina Miše Mate Kovača, pjevača.

Raspisale se novine o Mišinoj metamorfozi, te raspoložen, jugoslavenski, prekomunistički, te ovakav, te onakav, heroj i žrtva. I na kraju – otvoreno ustaša. Teško da će nova crna košulja, pištolj i ustašija utješiti očinsku bol za sinom. Bol ne galami, ona ćuti, sakupi čovjeka u sebe sama.

A nitko da se zapita plače li Anita Baturina, nekad perspektivna ljepotica, a potom majka posvećena kućanstvu i odgoju djece. Nitko nikad nije čuo Anitu da se hvali da joj maloljetni sin brani Hrvatsku. Hvalio se otac.

I kad je sin poginuo opet galami otac. A Anita plače, kao što plaču sve majke.

Možda će Anita upitati svog ugojenog muža zašto on nije otišao da brani Hrvatsku već je poslao maloljetnog Edija?

Možda?

Mnogi bi se očevi morali zapitati zašto Hrvatsku brane njihovi sinovi, njihova djeca, njihova budućnost? A ne ONI?

Bar to se mogu zapitati kad nemaju hrabrosti pitati Tuđmanu od koga to treba braniti Hrvatsku, tko to napada Hrvatsku?

Majke Pule su dva dana, skriveno od svijeta i novinara, tražile da im se vrate sinovi iz Zbora narodne garde.

Riječka općinska vlada jedina u Hrvatskoj tražila je od HDZ – a i Tuđmana da u rat ne šalju maloljetnike.

Predsjednik te vlade SLAVKO LINIĆ i danas je na mukama jer je proglašen za izdajnika, kolaboracionistu, komunjaru…

A možda je Slavko vidio suzne oči majki, možda je vidio ono što kamena lica i tvrda srca Tuđmanu, Hrvata, Miše Kovača ne mogu da vide.

„Bitno je očima nevidljivo”, kaže Mali Princ, a za to pomenuti „heroji” nemaju oči.

Sačuvaju te mladiće, gospodo. Rat se može dobiti ili izgubiti, ali bez njih naša je budućnost zaista izgubljena.

SLAMKA I VIHOR

Sve se ruši. Kako ponovo u ništavilu pronaći Nadu? Svakodnevno čujem gorke ljude kako tvrde da više nikada nećemo moći živjeti zajedno. Stvari stoje drukčije – ako uopće hoćemo živjeti, moramo živjeti zajedno.

Devet milijuna ljudi bivše Jugoslavije, različitih nacionalisti, u nekoj je međusobnoj vezi – rođačkoj, bračnoj, pobratimskoj, kumovskoj.

Svako peto dijete rođeno iza rata u Jugoslaviji iz nacionalno mješovitog je braka.

Od zapjenušenih nacionalista tvdoglavije su samo činjenice. I statistika, ta neumoljiva znanaost koja nas broji po svim osnovama, uzduž i poprijeko, neprogrešiva a ipak bez srca, nekako unutarnjeg vida rekao bih. Statistika ne vidi ništa osim brojeva, a promiču joj ljudske drame, stradanja.

Oni koji su iskopali rovove između naših naroda, koji su iskopali grobove za ljude i ovoga će puta izmaći pravdi. Može nam se dogoditi da isti ljudi koji su razbili Jugoslaviju sada pokušaju sastaviti novu Jugoslaviju. Razbili su državu da bi došli na vlast, a sada će je stvarati da bi se održali na vlasti.

A svi smo samo slamka… sirak tužni!

Elizar Vizel bi rekao: „Mora se ponovo pronaći razum, ponovo stvoriti ljepota – iz ništavila”.

Zna Elizar Vizel ono što naš narod uvježbava stoljećima u balkanskim vihorima – mržnja jednako pogađa onoga koji mrzi i onoga koga mrze. Samo su ishodišta, samo je ljudska tjeskoba, različita.

Priča o nesretnom mladiću Peri Munitiću iz Velikog Vukovlja, općina Garšnica, samo potvrđuje da su u pravu oni koji ustaju u čast pojave Ljubavi i Poštovanja.

Pero Mutić je bio Hrvat, jedan od onih koji su živjeli u Velikom Vukovlju, selu pretežno nastanjenom Srbima. Srbi i Hrvati u ovom selu nikada nisu imali otvorenih pitanja, nerješivih problema, razloga za mržnju. I tako je ostalo gotovo do danas. Sada su zbog opasne igre bezumnika Hrvati napustili selo. Pero Mutić, siromah, ostao je sa Srbima. Običavao je govoriti da neće nikuda iz sela u kome se rodio i odrastao, u kome su ga teškim težačkim radom odgojili pokojni roditelji a komšije Srbi ga pomagali, pa mu čak i kuću sagradili. Nije mogao Pero Mutić, siromah, ostaviti svoje prijatelje Srbe. Pomogao im je da se sačuvaju pred ustaškim divljanjima. Koliko je mogao.

Imao je Pero Mutić i ono što zovemo ljubavnim jadima, imao je ženu u susjednom hrvatskom selu, raspuštenicu koja se posvetila uzgajanju sina i bašte, poštovanju Pere Mutića. Kada su iskusni ustaški tupoglavci uvidjeli da je Pero Mutić za njih otpisan, odluče da Peru otpišu sa ovoga svijeta. I to – svirepo. Potplatili su sina nesretne raspuštenice da na spavanju ubije ljubavnika svoje majke. Sjekirom, nožem, bilo čim. Atmosfera dostojna Kafke.

I klinac izvrši naredbu.

Pero Mutić nađen je ubijen u stanu svoje ljubljene.

Dječak je priznao zločin, naveo je ljude koji su nagovorili i platili, a „demokratske vlasti i redarstvo” nisu ništa protiv njih poduzeli. I maloga su pustili, a majka u je u nervnom rastrojstvu gotovo omutavila, zaliva ruže u dubokoj crnini.

U času kada je ubijen Pero Mutić je imao 25 godina.

Selo Veliko Vukovlje sahranilo ga je dobrovoljnim prilozima mještana, Srba.

U pogrebnoj povorci nije bilo nijednog Hrvata.

Pero je otišao k svojim roditeljima, među oblake da svjedoči o ovozemaljskim strastima.

Vihor je odnio još jednu slamku.

Sve se ruši. Kako ponovo u ništavilu pronaći Nadu?

KROĆENJE KIČME

Vidio sam za života razna čuda. Nisam vidio da je netko ukrotio komarca i naučio ga piti umesto krvi vodu.

Sretao sam krotitelje konja, lovce na zmije.

Upoznao sam jednog krotitelja kičme. Bio je to čovjek koji bi kičmu ili ukrotio ili polomio. Iza njegovog rada ostajali bi beskičmenjaci ili invalidi.

Hrvatska, ljeto 1990. godine. Prvi put mi jedna vlast kroti kičmu. Bez uspijeha. Godinu dana kasnije će me uhapsiti. Zaplašiti. Bez uspijeha.

Nisam se mogao tada, ne mogu ni sada oduprijeti utisku da su mnogi moji drugovi popustili, savili kičmu pred silom. Mogu ih razumijeti. Mogu razumijeti sve one tužne ljude u Hrvatskoj kojima je strah oduzeo pravo na slobodu govora. A ne znamo šta ljudi misle? Nisu valjda izgubili i glavu. Znam samo da je danas u Hrvatskoj teško biti svoj, uvijek se nađe netko tko u tvoje ime misli i govori.

Danas je moderno krotiti kičme. Omče nacionalizma nabacuju se na nas, onda tek kad zagazimo duboko u kaljužu mržnje, kad ogreznemo u rovovima laži, tada počinje konačan obračun s našim kičmama.

Kičme se lome lako, ali lako ne krote. Krhkijima se jednostavno iz kičmene kosti isisa posebnim metodama koštana srž i kolone ljudi postaju beskičmenjaci.

Kolone ljudi bez svog lica korača ulicama, gleda kroz druge ljude, zgrade, automobile, gleda beonjačama bez zjenica, prazno. Tupo. Oni otporniji i hrabriji, ljudi koji nisu spremi da se odreknu svog ponosa i svog lica, lome se specijalnim metodama – nude im se laskava priznanja, dobro plaćeni poslovi, putovanja u inozemstvo. Potom, kad odbiju onda se na njih obrušavaju legije lešinara.

Moj kolega Goran Zelić, novinar – fajter „Novog lista”, morao je pobjeći iz Rijeke ne zato što je četnik, srbo-boljševik, kosovac, već zato jer se odupirao kroćenju kičme. Njegovu su kičmu htjeli vaspitali tako da otkucava njegove kolege. Zelić je pozvan u policiju na razgovor. Treba samo otkucavati kolege i bit će mu oprošteno što je pola Srbin, pola Hrvat, a zapravo Jugosloven. Zelić to nije mogao prihvatiti. Obrušili su se lešinari. Najprije mu je supruga dobila otkaz na poslu, potom su mu prijetili uništenjem porodice. Zelić je osvanuo kao beskućnik u Beogradu. Nije se zamjerio ni očevom, ni majčinom narodu. A i kako bi, zar bi mogao mirno spavati i spokojno vjerovati da će se u Rijeku vratiti. Kad, tad.

I neće biti nikoga koga neće moći u lice pogledati. Kičmom. Znam mnogo takvih primjera. Nismo svi neprijatelji hrvatskog naroda, nismo uopće neprijatelji hrvatskog naroda već Tuđmanove vlasti. Fašizam se valja ulicama hrvatskih gradova, a mi smo protiv fašizma. Antijugoslavenstvo se naseljava u sve pore života u Hrvatskoj, a mi smo za Jugoslaviju. Da su danas živi iz Hrvatske bi bježali Štrosmaj jer, biskup katolički ili Ivan Kukuljević, povjesničar, Ljudevit Gaj a iz Slovenije autor „Sluge Jerneja”, pa i sam Prešren. Tako gledano ovo moje izbjeglištvo ima smisla. Ostao sam bez doma, bez svojih knjiga, rukopisa, bez stvari, bez odjeće, bez prijatelja, bez grada i komfora koji je taj grad imao, bez svog naroda i republike u kojoj sam rođen ali ostao sam čist, mirno spavam. Mnogo više su izgubili oni što se nisu pobunili, što su ostali. Njima je ukroćena kičma, njima su oduzeti snovi, njima je oduzeta duša. Kako će sa mržnjom u srcu razgovarati kada se „neprijatelj” povuče? Sa neprijateljem se ne povlači mržnja iz srca. Kako će to biti težak susret sa samim sobom, sa svojom dušom.

Zelić i ja smo stekli mnogo novih prijatelja. Ponekad mislim kako mi rastemo kao prve stabljike nekog zamišljenog „Parka prijateljstva”.

Na ovim se prostorima južnoslavenskih država mora živjet zajedno. Ili se neće živjeti.

Ni ljudi bez kičme, ni ljudi ukroćenih kičmi neće moći održati život sa mržnjom kao vagom za mjerenje vremena.

Odbacimo puške, kame i mržnju dok još ima nade za nas, za našu djecu.

NEVEN

Samo je mrtav Srbin, u Tuđmanovoj Hrvatskoj, dobar Srbin, nedavno je Paraga, ustaški voda, u Daruvaru uporedio Srbe sa životinjama, ali se odmah izvinuo životinjama zbog „neumjesnog poređenja”.

Srbi u Hrvatskoj mogu biti – mrtvi, tučeni, maltretirani, tihi, ružni, prljavi. Oni su ljudi niže rase, oni se moraju skrivati, mijenjati imena, pokrštavati.

Nedavno je Milorad Pupovac izjavio da se u Tuđmaniji već pokrstilo, zapravo, prešlo na katoličanstvo, oko devet hiljada pravoslavnih, srpskih duša.

Gordana Grbić, nekada voditelj TV dnevnika, a sada na službi u Saboru Hrvatske, svoje je dijete prevela u katoličku vjeru, da „mali ne bi imao problema”.

Jasno, to je u skladu s onim vicom u kome dječaci igraju nogomet, na jednom zagrebačkom parkiralištu ispred stambene zgrade. Malog Jovicu prime tek kad promijeni ime u Ivica. Jovicu s terase zove kući otac, a mali kaže – Eto ne možeš ni pet minuta biti Hrvat, a da te ne zajebava jedan Srbin. Takva usmena propaganda danas je veoma popularna u Hrvatskoj.

U novogodišnjem broju lista „Glas Istre” neki Ivan Đoza iz Opatije na pitanje o tome šta očekuje od 1992. godine odgovara:

-Da više ne bude Srba u mojoj suverenoj Hrvatskoj.

Đoza se i slikao, nesretnik. Kao dopisnik „Borbe” iz Rijeke i Istre izvještavao sam o svečanosti posvećenja nove katoličke crkve. Riječ je o crkvi Sv. Nikole u Rijeci. Crkvu je projektirao Boris Magaš, jedan od najvećih modernih hrvatskih arhitekata, poznat po stadionu u Splitu. Crkva i danas prokišnjava. Tada sam u svoj notes zapisao da je krst ili križ izradila radionica Nevena Ležajića iz Zadra.

Tako sam upoznao Nevena Ležajića. Poslije sam vidio i njegov luster od nerđajućeg čelika, monumentalnih dimenzija u jednoj

gostionici na otoku Krku.

Neven Ležajić je bio u Hrvatskoj sve ono što Srbin ne smije biti – poslovan, pametan, ozbiljan, bogat.

Neven je napravio i krst za manastir na Krki, a ja sam je ocu Nikolaju je rekao da daje garanciju od osam stotina godina koju mu pečati sam Bog.

Neven Ležajić je imao tri jahte, ogromnu kuću, avion, dvije hale za proizvodnju nautičke opreme… Godišnje je prometovao oko 7 miliona dolara. Imao je preko pedeset zaposlenih u svojim pogonima, a njegovi su radnici bili plaćeni po evropskim standardima. Tako su i radili.

Kad je na vlast došla kuga, HDZ, kad je iz boce pušten duh nacionalizma i mržnje, Nevenu su počeli prijetiti, otimati imovinu, ugrožavati obitelj.

Neven je poput još oko 20 hiljada ljudi, morao iz Zadra. Sada je u Beogradu. Sa nama. Kuća u Zadru mu je minirana. Ostao je samo sjeverni zid, a zadarske novine izvještavaju o tome da je Neven Ležajić sam podmetnuo eksploziv i srušio vlastitu kuću. Hale su mu opustošene, opljačkane. Avion mu je konfiskovan na aerodromu hrvatskih saveznika u Beču. Njegove tri jahte sada su brojni čamci hrvatske mornarice. Sve što je imao – izgubio je, oko 12 miliona zapadnonjemačkih maraka. Sve je otišlo nepovratno.

Šta je učinio Neven Ležajić? Ništa. Izabrao Srbina za oca. To mu je jedini grijeh. Bio je i ostao čovjek koga ne zanima politika već posao, red i samo rad. Stvarao je dobra koja se vide i dobra koja se ne vide, dobra za ljude, za prijetelje. Neven je uvijek pomagao slabije, sudjelovao je u humanitarnim akcijama pa i sada pomaže izbjeglice. U Beogradu je ponovo počela da radi njegova „Inox Krajina”. Neven Ležajić će stati na noge, ali će zato oni koji ga mrze vječno puzati.

Priča o Nevenu, poslovnom Srbinu iz Zadra, samo je jedna u nizu priča o ljudima koji mogu izgubiti sve ali ostaju svoji, kojima možeš uzeti novac ali ne i čast, koji uvijek ostaju uspravni.

VELIMIR IZ OSIJEKA

Ni Velimiru još nije jasno zašto je morao iz Osijeka. Vidimo se pred „Moskvom”, u bašti. Zagledani u nebo, škrti u govoru, tek procijedimo poneku oporu misao, pošaljemo poneko tajno zrno ljubavi prema svojoj prošlosti. Danas smo mi ljudi bez prošlosti. Izbjeglice u vlastitoj državi.

Da li smo i ljudi bez budućnosti?

Velimir nikada neće sasvim otići iz Osijeka, Osijek nikada neće sasvim napustiti Velimira. Povezivat će ih tajne niti života, neka tajna veza.

Čovjek je morao ostaviti sve – rodno mjesto, kolijevku, snove i ljubavi, školska sjećanja, dnevnike, tajne, profesionalnu karijeru.

Velimir je bio uspješan direktor. Vodio je svo osiječku trgovinu. U njega su se kleli. Današnje ustaše su s njim kartali, pretvarali se čekajući svoj trenutak i mjerkajući Velimirov vrat za svoja buduća vampirska klanja. Od Velimira su tražili da im nabavi ono čega u trgovinama nema. Velimir je plaćao debele račune. Velimir je bio dobrodošao prijatelj, voljen čovjek. I on se iskreno divio.

Takva su bila vremena, vremena povjerenja vjere u ljude, vremena zajedništva, bratstva i jedinstva, ljudikanja.

Za Velimira je stalo vrijeme. Znao je samo za sreću i uspjeh. Vjerovao je ljudima i kada su ga varali. Ljudi rođeni da ne sumnjaju veoma rijetko izvuče ovo UMIJEĆE, jer kako sumnjati u prijatelje, kako nevjerovati onima koji darove i lijepe riječi donose?

„Nitko da ne dođe do prijatelj drag” govorio je I. G. Kovačić, a Velimir je vjerovao da su svi oni koji i ne kucaju na njegova otvoren na vrata – prijatelji.

Danas se ne zna tko komu više nedostaje – Osijek našem Velimiru ili Velimir razorenom i od ustaša opljačkanom Osijeku.

Velimir je u Beogradu. Jedan važan NDH – funkcioner dan uoči njegovog hapšenja nije izdržao, pukla je tajna u njemu i prišapnuo je Velimiru da bježi. Tako je Velimir sačuvao glavu. I prijatelje. Nije pristao na ustaške uslove, na lojalnost, na uniformu, a oni su mu odmah u novinama napisala, tek da se zna – kako je upravnik robne kuće u Dalju, kako ratuje u Vukovaru, kako puca snajperom iz svog tajnog gnezda. Opasan po život.

Nazove tako Velimir svoje bivše pajtaše s kartanja a njima neugodno, srame se. Ali i dalje lažu. Sram su tek kratke hlačice iskusnih hrvatskih nacionalista. Da nije bilo laži ovoga rata ne bi bilo, zasigurno. Da nije bilo laži mnogi bi ljudi, mnoga djeca, još bili živi. Da nije bilo laži Triglav bi i dalje bio najviši planinski vrh Jugoslavije. Da nije bilo laži poneki bi prijatelji još bili u lažnim prijateljstvima s drugim ljudima, ali laž je donijela i nešto dobro – ljudi su se pogedali u oči.

Nisam za poglede mržnje i krvi. Narodi nisu krivi, narodi su pojedeni iznutra, urušeni u jad i mržnju, u patnju i smrt s maskama od bolje budućnosti koja nikad neće doći.

Velimir zagledan srcem u Osijek, zna šta je laž.

Velimir je danas direktor jednog važnog preduzeća u Beogradu. Elektrotehna. Nekada trgovniski gigant, danas dužnik svima i svakome. Velimir je imao snage, hrabrosti, a možda i mudrosti (to neka vrijeme ocijeni) da se uhvati u koštac s drugovima, nesolidnim poslovanjem, privatizacijom i lopovlukom.

Upravljači su bili protiv njega, radnici na njegovoj strani. I pobij jedino je, teško, tek kad je radnike izveo na ulicu, kad su svima rekli da hoće Velimira. I htjeli su, dobili Velimira. Onda su uslijedile opstrukcije preko Privredne komore, odasvud je pucano na Velimira, svim prljavim oružijima.

Uzalud.

Velimirov je život za nas izbjeglice i političke emigrante veoma poučan. Borba se ne može izbjeći, tanka je crta svih naših frontova.

Osijeku nedostaje Velimir, Velimiru nedostaje Osijek.

Samo je Beograd dobio upornog i vrijednog VELIMIRA SMOLIĆA.

SRUŠENI VIDICI

Ima noći, piše moj drug po izbjegličkoj sudbini Emil Sioran, u kojima se budućnost ukida, u kojima od svih trenutaka ostaje onaj koji ćemo izabrati da nam bude posljednji.

U srcu emigranata vazda je ravnodnevnica, zapravo ni dan, ni noć. Smo čekanje. Ratna ljeta prolaze brzo, kao vodena para odlaze među oblake. Dogodi se poneka ljubav. I nama emigrantima, nama posebno jer ljubav je urok svih naših patnji. Ljubav za Istinu. Između ljubavi i nostalgije, između mirisa cvijeća i sjećanja na zavičaj, tiho i turobno prolazi naš život, ovo ljeto, ovaj nepovrat. Zaljubljen sam ovog ljeta, sručila se na mene energija, osmijesi, zgrada Narodnog pozorišta.

Ipak, traju noći u kojima se budućnost ukida.

Vatra i sjećanje.

Jure Fajdić više nije među onima koji se još uvijek nadaju, nije među živima. Jure je bio omladinski aktivista, poslije sindikalac u „Marku Oreškoviću”. Ustao je da brani Hrvatsku, da brani neku nejasnu sliku budućnosti, sliku srušenih vidika. Obukao je uniformu ZNG. A kada su fašisti htjeli srušiti spomenik žrtvama fašizma iz onog, Drugog rata, Jure Fajdić se usprotivio. Nije to borba za Hrvatsku već protiv Hrvatske. Sve su njegove zablude postale jasne i on je tada nesvjesno izabrao svoj posljednji trenutak. Ustaše su ga objesile o drvo u Perušiću.

Sva djeca u Gospiću, onom od prije ovog rata, poznavala su učitelja muzike Antu Kremića. Kremić je bio omiljen čovjek. Kada je u Gospić banula neka nova vlast, neka nova vojska u crnim košuljama, vojska koja ubija i pali, koja ruši, Ante Kremić se pobunio. Ustaše su ga streljale.

Niko ne može izabrati trenutak svoje smrti. Ti su susreti iznenadni. Svatko, međutim, može izabrati svoj trenutak pobune.

Možemo li i mi priznati greške, zablude? Moramo. Ne bez posebnog osjećaja tuge, ne bez posebnih utega na savjesti, moram se sjetiti Daneta Uzleca, našeg čovjeka, koga je netko ubio s leđa jer se Dane pobunio da bude spaljena kuća njegovog kuma, Hrvata. Rat je često suroviji od naše raspaljene mašte. Rodoljublje može da zaslijepi. Kada svi, nakon ovog mraka, otvorimo oči i progledamo bit će mnogo čega što nam se neće dopasti, što će nas zasramiti pred nama samima, pred našom historijom, pred našim epskim pjesmama.

U Beogradu srećem ljude iz Gospića, mnoge tek upoznajem. Neki su stajali pred strojem za streljanjem, neki su ostali bez rodnih kuća, bez porodica, bez svojih najdražih. Slušam ljude kako mirno razabiru stvarnost od sna. Mnogi su bez nade u povratak, bez nade da će otići na porodično groblje, bez vjere u vlast, s vjerom u čast.

Svatko ima svoju tužnu priču, trenutak u kome se budućnost ukida. Ipak, najteže je onima koji su u ovom ratu izgubili najdraže. Sve majke imaju isti okus suza. I majke zlikovaca su izgubile – svoga sina, možda jedinca. Vrijeme srušenih iluzija su sva naša godišnja doba, trenutak srušenog vidika, bijeg u manastire snova, u religiju samoće.

A uvijek ima ljudi koji će nas gledati s neba. Sjetim se Želimira Mažurančića, unuka Ivanovog, koji je izvršio potkraj 1941. – samoubojstvo u Zagrebu jer, kako je napisao, nije mogao gledati sramotu koju ustaše nanose hrvatskom narodu.

Ima takvih ljudi, od vjere i čelika, ljudi spremnih da se suoče s noćima u kojima se ukida budućnost.

PRST U MORU

Išao sam u Bar, u Kotor, u Tivat i pri svakom susretu s morem močio prst – slao sam poruke mojim bivšim i sadašnjim prijateljima u Hrvatsku.

Sreća da postoji more. Oni koji me vole primit će moju poruku. Kad ukrotim golube i oni će odnositi poruke. Kako nas je ovaj rat beznadno zavadio, pokidao nam veze, razorio duše,

Upoznao sam Zoricu T., tek nekoliko riječi u kojima smo razumijeli da mudrost prerušava naše rane, uči nas da krvarimo u potaji. Svaka moja riječ iskopana je iz duše, izbjegličke, duše koja ne trpi okove. Zato lebdi, šalje pozdrave, umiva savijest, budi, tjera na akciju.

Ponekad je bol koji nanosi život, jači od same potrebe za životom. Nije li zbog toga religija, omiljenija od filosofije, Bog je jači od Prirode?

Zorice T. ljubav je kao orao, s visine nas gleda, dobacuje nam oštar vid za prepoznavanja. Hoće li zbog nekog bezumnog hica pasti mrtva? Ljubav je taj nevidljivi grad, taj kristal za kojim tragamo – lavirint kojim lutamo. Teško nas je prepoznati jer ako se smijemo smijeh ubija nas, a ako plačemo sve oko sebe, pustošimo po ljudskim dušama. Ponekad, u časovima kad nam je Vrijeme i odjeća i nada, u dugim noćima samoće i izbjeglištva, osjećamo kako nam na ramenima stoje anđeli; bijeli – koji plače i crni koji se smeje. Od njihova razgovora ovisi naša budućnost, naš život.

Ni krik, ni glas. Izbjeglice, kao mahovina, žive šapatom, kroz razgovor sa sjenama, s pravom na Tajnu, bez prava na ljubav. Tako živimo svakoga dana baš kao da cijeli život živimo upravo za taj dan, za taj tren, taj usklik. Ujutru se rađamo, uveče umiremo sa Suncem. Ništa neobično.

Šta li je pomislio kao svoju zadnju misao starac Đuka Cvijić iz sela Rastovac, Slavonija, kada su mu ustaše odsijecale glavu. Živio je šezdeset godina u ravnoteži s prirodom, i sa ljudskom prirodom?

Iživljavanje nad Cvjetkom Teglićem iz sela Rastovac, svakako mora naći mjesta u „Općoj povijesti beščašća”. Cvjetka su ustaše uhitile vezanog tjerali kroz selo, potom mu sjekli kaiševima kožu s leđa, a onda ga izbušili rafalima. Sve je to morala gledati njegova kći. Ljiljana je tada imala 17 godina. Koliko li godina ima danas, samo godinu dana kasnije. Čitav je njen život izgubio smisao ili je našla onaj komad nade koji će joj vratiti glas, žišku svjetla u oči?

O čemu je mislio s omčom oko vrata Miloš Juzbašić, mladić od 24 ljeta, kome je htio poslati zadnju poruku? Kažu da trenutak pred smrt čovjek utrne, a mozak se blokira.

Hrvat Josip Kučer, dvadesetdvogodišnji mladić iz Grubišnog Polja, ostao je da pred fašistima brani svoj dom, svoje komšije i prijatelje. Ustaše mu to nisu mogle oprostiti, skončao je u užasnim mukama.

„Mržnja je početak ludila”, zapisa Ciceron. A mi smo već posve okruženi mržnjo i ludilom. Sve plamti oko nas, pjeni. I baš zato valja, sjećajući se strašnih zločina koji su počinjeni, govoriti o ljubavi i samoći, o ravnoteži Boga i Prirode, o bijelom i crnom anđelu što nam čuče na ramenima.

Bit će života, bit će mora i ljudi. Valja nam praštati, ali ne smijemo zaboraviti – ni žrtve, ni zločince, ma gdje se sakrili valja ih otkriti.

Hoće li primiti poruke moji uplašeni i nijemi prijatelji u Hrvatskoj, jesam li zaludu močio prst u more?

Moja je Nada jača od mog tijela. Izgubili smo sve a opet imamo sve – ljubav! Nadu! Boga i sjećanje, kako ko, sjećanje na Dom. Netko sad nosi moje košulje, čita moje knjige, kuha u mojim loncima ali ne može mi uzeti pravo na ljubav, ne razumije moje šaputanje sa sjenom i nadom u povratak, moju prepirku sa stvarima, fotografijama, ljudima iz sjećanja, ne može dokučiti Boga u meni, mene.

HRVATSKA DANAS, 5.9.1992.

„Ako mi netko nad otvorenom rukom bude govorio pohvalno slovo, ja ću se izvući iz sanduka i opaliti mu šamar”, riječi su ovo Vasilija Rozanova, tako rad o danas citirane u napaćenoj, još uvijek ošamućenoj Hrvatskoj.

General i njegov režim priznali su 40 tisuća mrtvih u ovom ratu. Navodno je stradalo 30 tisuća civila i 10 tisuća vojnika. Jednako drsko kako vlastiti narod laže da je dobio rat u kome je izgubio trećinu teritorije, razorio infrastrukturu i uništio privredu Hrvatske, hvalisavi General će ustvrditi da je stvorio „hrvatsku vojsku, hrvatski novac i hrvatsku politiku”. U stvarnosti sve to izgleda drugačije, tužno i nimalo ohrabrujuće.

Hrvatska danas je zbir nepodnošljivih ljudskih tragedija, naoružani i osakaćeni logor, politički zbog istomišljenika koji se razlikuju ne po političkim programima već po boji kose, odjeće i modelu cipela.

Mrtvi sve jače progovaraju. Na tisuće je hrvatskih vojnika odlikovanih ordenom „Zrinjski-Frankopan”. svi su oni pali u odbrani domovine iako domovinu niko nije napao, što postaje sve jasnije i okorjelim nacionalistima.

Mrtvi ne mogu govoriti, ali će svakako poneko od njih ustati i izvući se iz sanduka, lupiti šamar onima koji su im u dušu usadili mržnju a u ruke stavili kašikare i noževe.

Hrvatska je pred socijalnim kolapsom – osiromašena, razorena, bez stvarnih projekata za budućnost, duhovno poklekla. Gotovo je pola milijuna nezaposlenih, glad kuca na vrata, dijele se socijalne pomoći i kao što reče naš novinar Željko Žutelija „jednima je ostalo samo sjećanje na prošlost i sumorna sadašnjost, drugi nude beskamatne kredite na budućnost”. Ničega nema, obećanja su istopljena, beznađe tumara sve praznijim ulicama hrvatskih gradova, a nestašice mašu s polica u trgovinama. Hrvaski je čovjek, građanin, u sve težoj situaciji, sve bliži zidu, licu istine.

Ipak, ljudi se veoma teško rastaju sa iluzijama, a san o vlastitoj državi, ma kako se pokazao ružnim, još uvijek opija. Opasno je sjemenje posijano u duše hrvatskog pučanstva i teško će uskoro biti zatrlo. Ne treba imati iluzija.

Politički trenutak u Hrvatskoj omeđen je tako s jedne strane saznanjima o visokoj cijeni kojom je plaćena i još će dugo plaćati koje su još uvijek stidljive jer nijedna stranka nema snage priznati da se prije nekoliko godina bilje živjelo, slobodno putovalo, stvaralo i da je u ljubavi za vlast hrvatsko vrhovništvo obmanulo vlastiti narod manipulirajući njegovim najtanjim osjećajima.

Hrvatska ima sve više problema sa svojim susjedima – Slovencima i Taljanima. Slovenci teško mogu uhvatiti i kašetu srdela na Jadranskome moru a da ih u tome ne spriječi hrvatska policija. Otvoren su i pitanja granice, u ovom času jedne od najtvrđih u Evropi. Talijani su prepoznali elemente fašizma u neovisnoj Hrvatskoj, ustali u zaštitu vlastite manjine u Istri, te postavili niz pitanja o kojima će vlasti svije zemlje morati razgovarati. Građani Istre i dalje oštro protestiraju što sada u ovom području postoje, kao nikada u historiji, tri granice i tri vojske. U Istri, ali i u Dalmaciji sve više jačaju pokreti za regionalnu autonomiju. Traže se vlastiti sabori, zakoni, pravosudna vlast, ekonomsko planiranje, traži se dokidanje granica i sve veći protok roba, kapitala i dakako ljudi. Hrvatska se raspada iznutra.

Hrvatska danas stenje pod nepodnošljivim teretom rata koji je sama izmislila, u kome je sama sebe napala. Sve je više razboritih glasova i sve je više glasova gladnih; razboriti traže da se otpočne s pregovorima i politikom koje će poništavati strahote rata, mržnju i ambicije ustaške emigracije, te procese reintegracija na južnoslavenskim prostorima, a glasovi gladnih traže rješenje za socijalne probleme, ekonomsku konsolidaciju i trajnija rješenja za probleme izbjeglica i prognanika.

Hrvatska danas to je vlast Tuđmana i političkih hohštaplera oko njega.

Hrvatska danas to su mrtvi, izgubljeni, nestali, raseljeni hrvatski sinovi.

Hrvatska danas to je još uvijek jednoumna medijska kampanja informativni logor.

Hrvatska danas su razorena sela i gradovi, uništene saobraćajnice, desetkovani stočni fondovi, to je avet gladi nad zapaljenim nebom nacionalnih strasti.

Hrvatska danas to je smrt za domovinu bez svijesti o stvarnom cilju stradanja, to je naprosto povratak u mračnu prošlost iz koje vrebaju avetinjska sjećanja na kame i rovove.

Hrvatska danas to smo mi, žrtve ustaških paranoja, iseljeni, istjerani iz svojih domova.

Vrijeme laži je na izmaku. Dolazi vrijeme istine. Tada će se srušiti ono što zovemo HRVATSKA DANAS.

ZRAKOMLATI I NEBESKE MEĐE

Sve je izvjesnije da će se građani bivše Jugoslavije morati učiti životu uz granice.

Naše će granice, što nas uostalom uči povijest međusobnih odnosa, biti veoma tvrde.

Primjera već ima. Slovenci i Hrvati su međusobno utvrdili granicu dubokim rovovima nerazumijevanja i nesporazuma. U osnovi nesporazuma između ove dvije nove države su ekonomski problemi, pomorski putevi i granične teritorije. Kako povući granicu mira i rata?

Podignute su čak 34 granična prijelaza s carinicima i graničarima. Kako to izgleda u praksi?

Pedeset i više godina su mještani Jelšana u Sloveniji i sela Rupe u Hrvatskoj koristili zajedničku crkvu i zajedničko groblje. Sada su između njih granične prepreke. Carinici uredno pregledaju svaki sprovod, otvaraju kovčege s pokojnicima, legitimiraju sudionike sprovoda. Ni na groblje se, eto, ne može otići bez putovnice.

Hrvatska ne ostaje dužna. Iz Piranskog se zaljeva ne može isploviti u jadranske eksteritorijalne vode bez prethodne kontrole. Slovenija je praktično ostala bez mora.

Istra je novim granicama izdijeljena između tri države. Talijani imaju najmanji dio, a granica između Hrvatske i Slovenije, ucrtavana poznatim metodama naših poslijeratnih kartografa, posve je neprirodna te ostavlja slovenačka sela na Ćićariji u Hrvatskoj, a Hrvatska u dolini Dragonje Sloveniji. Kroz vrijeme su u mnogim od tih sela izvršena „dobrovoljna etnička čišćenja”, pa tako sada u Savudriji, na primjer, gotovo nema Hrvata iako je to bilo u potpunosti hrvatsko selo.

Ono što države priznaju njihovi građani svakodnevno demantiraju i ruše.

Tako je i s granicama u Istri jer na neprirodan način dijele etničke zajednice, usporavaju tokove roba, ljudi i kapitala. Trudnice iz Buja sad se porađaju u Trstu, jeftinije je i sigurnije nego u obližnjem Kopru. To nije bilo tako dok smo bili jedna država. Porođaj u Kopru bio je besplatan. Autentični tumač političkih želja građana Istre je Istarski demokratski sabor, sada i parlamentarna stranka sa tri zastupnika. Prvaci ove partije se zalažu za „Istru regiju u Evropu regija”, za multikulturni regionalizam. U krajnjoj projekciji ove stranke vidi se autonomna Istra s formalnim granicama, bez vojske, s jedinstvenom ekonomskom politikom i vlastitim Saborom kao predstavnikom i zaštitnikom narodne volje. Neprirodno je da Istra ima tri vojske i turističke ambicije, da talijanska manjina u Hrvatskoj bude odvojena od sunarodnjaka iz Slovenije ili Italije. Ima u blizini Kopra, kod Škofijem jedan granični kamen koji stoji uz cestu. To je zamišljena linija granice s Italijom. Kuća koju je prije povlačenja granica, pred drugi rat, sagradio neki nesretnik nesluteći šta ga čeka, tako je sada jednim dijelom u Jugoslaviji, a drugim u Italiji. Recimo kuhinja i dnevni boravak su s naše strane, a spavaća soba i kupatilo u Italiji, apsurdima nikad kraja.

Nakon sporazuma Ćosić-Tuđman sve je izvjesnije da ćemo uskoro dobiti granice, s graničnim prijelazima, carinicima, vojskom i policijom. Neki će kazati, ako ne možemo zajedno, onda barem budimo dobri susjedi. Priznajem da u ovu tezu ne mogu povjerovati jer već smo toliko godina izmješani međusobno da ne možemo biti dobri susjedi ni samima sebi. Život s ljudima nije život s prirodom, pa ni život s duhovnim bićima. Umijeće zajedničkog života, ma koliko iskušavano kroz krv i mržnju, ne može ukrotiti nikakva granica, ni psi graničari. Bolest našeg doba nije slična ni jednoj drugoj bolesti, ali istina je i da pripada istoj grupi bolesti drugih doba. Sve je već viđeno, ponavlja se u nekim koncentričnim neumitnim dijalektičnim krugovima. Naša bi zadaća bila svezati u jedan čvor Sudbinu i Slobodu jer sada nam je sudbina granica Slobode. U vihoru ko bi čovjek je nosilac iskre ali šibice su u džepovima državnih organa.

Netom izmišljeno „dobrovoljno preseljavanje” nije ništa drugo do etničko čišćenje jer teško je utvrditi spašava ili čovjek preseljenjem dušu ili imovinu. Umijesto da ljude preseljavamo morali bi raditi na njihovom povezivanju. Nije moguće preseliti mješovite brakove, djecu iz tih brakova, nije moguće da granica odvoji majku od sina. Zato se moramo učiti životu uz granicu tako da granicu koju podižu vlasti iz svojih interesa, ruše sami građani, opet iz svojih interesa. Jedino što sasvim sigurno nije u interesu ni jednog jugoslovenskog građanina je granica. Granicama se neće riješiti nesporazumi. A dok se nesporazumi ne riješe ni granice nemaju smisla. Mogu ih nadgledati zrakomlati i ostala nebeska letala, ali nikada se neće moći podići zidovi između ljudi.

OPĆA POVIJEST GADOSTI

Hrvatska je danas jedan veliki naoružani logor. Teško se putuje iz ulice u ulicu, a prava ja avantura otputovati u drugi grad ili drugu državu.

I za to, kao uostalom i za sve danas u Hrvatskoj krivi su Srbi. Srbi su krivi što se teško živi, što su škampi skupi, a voće nedostižno, što se igra loš fudbal, što stoji privreda. Ipak, na novoj hrvatskoj novčanici je Srbin. Greškom. Gleda iz nekih krugova svoje pameti Ruđer Bošković nevinu čeljad koja trlja novčanicu kad plaća, kad preplaćuje i ne može vjerovati da su se dva naša najveća naroda, čiji su najbolji sinovi snovali ideju o zajedničkoj državi, ponovo našla u rovovima. Kolje se opet. Mrak je posvuda. A Ruđer nije ni sanjao da će biti zloupotrebljen u ovom prljavom ratu.

Svi su zloupotrebljeni. Upotrebljeni. Oni koji nisu pristali ostavljali su svoje domove, svoju imovinu, sjećanja, svoje ljubavi i – odlazili. Časno.

Ovaj rat je do sada nenapisana ISTORIJA BEŠČAŠĆA, istorija zla. Tma i tmuša. Svijet to i ne sluti, pristaje na laž a naše kolege novinari, kojima i pišem pristaju da im laž bude ruho. Laž im se profesija, a možda više nikada i neće biti sposobni spoznati istinu. Molim se Bogu za te lažljivce, slijepce, pokvarenjake. Gdje će im duša, ako uopće imaju dušu.

Ne znam kako spavaju. Možda tvrdo kao i svi besčasnici, sve sluge. Da li su ikada pomislili što je posljednje sanjao Simo Kljajić, penzionisani novinar iz Gospića, onu noć prije klanja? Nađen je naš Simo zaklan, ubijen i spaljen. Tako treba s istinom – zaklati, ubitim spaliti. Zatrti sve tragove.

Kako su mirni svi lažljivci svijeta. I kako je svijetu laži milija od istine. U ovim logorima duše tijesno se živi, a hrvatski je narod pristao da mu uzmu sve – i dušu, i tijelo, sve – za državu. Ali, kakva je to država bez duše, kakvi su to ljudi bez duše? I hoće li se više ikada sa svojom dušom sastati.

Zar će čitav jedan narod tako blistavih umova pristati do kraja na bezumlje? Pitanja mnogo, a odgovora niotkuda, kao one stepenice što mi naviru u sjećanje, iz starog Splita koje vise na jednom zidu i vode niotkuda prema nikuda.

Želimir Mažuranić, unuk Ivana Mažuranić, pisca i hrvatskog bana, ubio se novembra 1941. godine jer nije mogao podnijeti sramotu koju ustaše nanose hrvatskom narodu. Samoubojstvo da bi se sačuvala čast vlastitog naroda. O tome sam već pisao, treba stalno podsjećati na časni čin Želimira Mažuranića.

Danas u Hrvatskoj ima premalo časti a previše straha. Dječacima su u ruke bestidno stavili kame i puške. Najveće barabe su se naoružale pa žare i pale, dijele neku svoju pravdu. Ljudi su se pretvorili u muk. Potom slijedi sijev, kama i – krik.

Tada je već kasno.

Monstrumi i ideolozi „mlade demokracije“ smislili su stravičnu igračku za djecu – kuca, zeko i mali meda. Igračke su punjene eksplozivom. Kad nevine ruke uhvate svoju igračku, kad im zasija i zacakli radost u oku, igračka eksplodira. Djeca ostaju bez ruku. Ne bira se da to da budu samo srpska djeca, zbog pojačanog efekta propagande. Može li ljudski um zamisliti kako izgledaju ti monstrumi?

I dok dječaci sa 16 godina ginu na ratištima u Gospiću, tek rođeni gube ruke od monstrum-igračaka.

I opet su krivi Srbi. Monstruozne igračke su pronađene u Splitu gdje više nema Srba. Spašavali su glave bijegom. I nitko od mojih kolega da se zapita tko doista proizvodi ove opasne igračke i kome trebaju efekti ovih eksplozija. Tko to žrtvuje vlastitu djecu da bi dobio državu?

Što bi rekao Ruđer Bošković, što Štrosmajer?

Da li bi i oni kao naše kolege novinari, od laži pravili istinu. Potom bi i sami u nju povjerovali.

Tijesno je, nema tu više mjesta ni duši, ni suzama. Oni koji na lice navlače maske smrti, a umjesto duše imaju rasade mržnje, morat će se ponekad pogledati i u ogledala koja ne lažu.

Tada će, na žalost, biti kasno.

PODACI O AUTORU

Zvonko Tarle, rođen u Šibeniku 1951. Profesionalni novinar. Pisao za sve uticajnije listove bivše Jugoslavije. Radio kao dopisnik „Borbe“ iz Splita i Rijeke. Iz Hrvatske izbjegao septembra 1991. nakon više provala u stan, prijetnji i hapšenja. Uređivao prvi opozicioni list u Hrvatskoj „Press“ koji je izlazio 1990/1991. na našem i talijanskom jeziku u Rijeci. Vladajuća partija je naložila zabranu lista, a potom deložirala Redakciju i „Press“ je morao prestati s izlaženjem.

Bavio se alternativnim teatrom – vodio u Splitu teatar „Epicentar“ (domaći i inostrani festivali, brojne nagrade) i teatar „Palach“ u Rijeci (nagrada „Polet“, „…..“, festivali). Bio je umjetnički direktor teatra „…..“ u Rijeci. Režirao i u Karlovcu.

Objavio knjige poezije:

• LOV, Zvornik 1973.
• KAD PONESTANE VAZDUHA, Mladost, Beograd 1977.
• BILJNO MLIJEKO, ICR, Rijeka 1984.
• ŽIVI ZID, Književne novine, Beograd 1984.

Rukopisi, knjige, umjetnička djela, dokumentacija, fotografije, pisma i drugo – sve mu je bespovratno uništeno u Rijeci. Stan je zapečaćen i iseljen.

Sada živi u Beogradu kao politički emigrant, osnivač je lista „ODGOVOR“, izbjegličkih novina.

Напомена Стања ствари: Звонко Тарле је преминуо 2010. године у Београду. Доносимо наставак његове биографије са сајта Удружења новинара Србије.

Preminuo Zvonko Tarle

Danas (27. 5. 2010) je u Beogradu posle duže bolesti preminuo Zvonko Tarle, dugogodišnji novinar i književnik. Rođen je 1951. godine u Drnišu.

Do 1991. godine bio je dopisnik Borbe iz Rijeke, nakon toga novinar Borbe u Beogradu i predsednik izbegličkog Društva novinara Hrvatske sa privremenim sedištem u Beogradu.

Uređivao je beogradski nedeljnik Odgovor, koji se bavio izbegličkim temama i osnovao novosadski Radio 021. Po preporuci UNHCR-a, 1996. godine odlazi u Banjaluku, gde osniva multietnički Radio Kontakt, a sličnu ideju sprovodi i na Kosovu, gde u Kosovskoj Mitrovici osniva Radio Kontakt Plus.

Nakon toga, 2003. godine u Banjaluci osniva mesečnik Danica, a 2005. godine Hrvatski kulturni centar, čiji je direktor bio sve do danas.

Categories: Гостинска соба

Tags: Васкрс 2025., Звонко Тарле, Срби, Туђманија, Хрватска