Kozaračka deca (Antun Miletić: Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945)

Jedno djete, od godinu dana, ležalo je golo na pragu prostorije. Barbarić je svojom čizmetinom stao ma jednu nogu djetenca, drugu nogu je uhvatio rukom, raščepio djete i bacio ga na gomilu uz psovku njegove „srpske ili komunističke majke“

Фото: znaci.net

BROJČANI POPIS DECE NASTRADALE U RATU SAČINJEN 14. JULA 1945. NA OSNOVU PODATAKA PRIHVATNE STANICE CRVENOG KRSTA U ZAGREBU ZA PERIOD OD 27. MARTA 1942. DO 8. JANUARA 1943. GODINE POPIS RATOM POSTRADALE DJECE koja su došla odnosno proputovala kroz Zagreb i bila na bilizi kod Prihvatne postaje Hrvatskog Crvenog križa. Ovaj popis sastavljen je na osnovu popisa prihvatne postaje HCK i na osnovu drugih popisa.

27.III 1942 – 11 pravosl. djece iz logora u Lobor Gradu, smještene u Gluhonjemom zavodu.

30.III 1942 – 58 djece, 86 žena proputovali iz logora u Lobor Gradu za Beograd.

15. IV 1942 -14 izbjegličke djece iz Bihaća smješteno u Gluhonjemi Zavod. 20 djece i 58 žena došli kamionom iz Lobor Grada i smješteni u Gluhonjemi zavod.

23.IV – 500 srpske djece proputovalo iz Beograda u Švicarsku.

5.V 1942 – 2 izbjegličke djece iz Uštica otišlo u Njemačku s roditeljima.

14.VI 1942 – 5 pravoslavne djece iz Uštica otišlo u Njemačku s roditeljima.

14. VI 1942 – 220 djece, 224 žene, i 6 muškaraca vraćeni radi bolesti iz Maribora i to iz transporta koji je iz Stare Gradiške išao u Njemačku. Djeca smještena u Gluhonjemi zavod, a odrasli u Jeronimskoj dvorani.

24.VI 1942 – 100 djece proputovalo iz Jasenovca u Gornju Rijeku bolesna pravoslavna djeca i žene, smješteni u barake Gluhonjemog : zavoda.

25.VI 1942 – djeca i žene vraćeni radi bolesti iz Linča, također iz transporta St. Gradiška-Njemačka.

29.VI 1942 – Za gornja dva transporta broj djece i žena nepoznat. Prema popisu HCK bilo je 254 djece. Vjerojatno je bilo 180 djece i 400 žena u oba transporta. Točan broj mogao bi se pronaći u spiskovima GL. zavoda.

2 VII 1942. 100 djece proputovali iz logora Jasenovac u logor Gornja Rijeka

4. VII 1942. 200 , djece proputovalo iz St. Gradiške u Gornju Rijeku,

11. VII 1942. 5 izbjeglička djeca…

11. VII 1942. 650 djeca iz logora St. Gradiška smještena u Zagrebu, Josipovou i Jastrebarskom.

13. VII 1942. 64 bolesne djece smješteno u Jastrebarsko i na Josipovac.

13. VII 1942. 36 djece iz Bosne smješteno u Jastrebarsko

14. VII 1942. 700 djece iz Stare Gradiške smješteno u Zagrebu i Jastrebarsko

30. VII 1942. 13 djece iz Jaske smešteno u Adolfstaj

31. VII 1942. 850 djece iz logora u Jablancu smješteno u Jastrebarsko.

3. VIII 1942. 106 djece iz logora u Mlaci smješteno na Josipovac u GL. zavodu.

3. VIII 1942. 800 djece iz Mlake, smješteno u Sisak.

4. VIII 1942. 650 djece iz St. Gradiške doveli ustaše u Sisak.

5. VIII 1942. 1200 djece iz Mlake smješteno u Sisak

9. VIII 1942. 53 izbjegličke djece iz Drniša, smješteno u Gl. zavod

14. VIII 1942. 301 djece iz Gornje Rijeke, smješteno u Jastrebarsko i kužnu bolnicu

17. VIII 1942. 1080 . djece iz St. Gradiške doveli ustaše, smješteni na Josipovcu, u Gl. zavodu i Jeronimskoj dvorani.

22. IX 1942. 118 djece iz dječjeg prihvatilišta Sisak, smješteni u Gl. zavod i Josipovac.

26. IX 1942. 459 srpske djece iz Švicarske prošlo kroz Zagreb za Beograd, (djeca i2 transporta od 5. 5. 1942)

25. IX 1942. 750 djece iz Jasenovca smješteno u Gl. zavod i Josipovac (?)

26. IX 1942. – 130 djece iz dječjeg prihvatilišta Sisak, smješteno u GL zavodu i Josipovac.

30. IX 1942 – 172 djece iz dječjeg prihvatilišta Sisak, smješteno u Joronimsku dvoranu.

4. X 1942 – 80 muslimanske djece iz Skrada, smješteno u Gl. zavod,

7. X 1942 – 400 djece iz Jastrebarskog, smješteno u Gl. zavod,

10. X 1942 – 50 djece iz Skrada smješteno u Gl. zavod.

11.X 1942 – 550 djece iz dječjeg prihvatilišta Sisak, smješteno u Gl. zavod i Karitas.

16.X 1942 – 566 djece iz logora Sisak smješteno u Gl. zavod, Karitas i dječiji dom hrv. učiteljica.

17.X 1942 – 400 iz logora Sisak smješteno u Gl. zavod i Josipovac.

24.X 1942 – 10 bolesne židovske djece iz kaznione, smješteno u Trenkovu ulicu.

26.X 1942 – 350 djece iz logora Sisak smješteno u Gl. zavod.

2. XI 1942 – 72 djece iz Siska, smješteno u Gl. zavod i Karitas. Vjerojatno se radi o djeci koja su proživjela iz ustaške kolonije, Forišćanoi.

5.XI 1942 -30 izbjegličke djece iz Knina kolonizirano u Slavoniju.

7. XI 1942 – 4 bolesna djeca iz Ludbrega, smještena u Gluhonjemi zavod.

9.XI 1942 – 12 djece iz Bihaća, smješteno kod Karitasa.

12. XI 1942 – 390 djece iz Broda, smješteno u Karitas i Gl. zavod.

12.XI 1942 – 91 djete iz St. Gradiške, smješteno u Karitas i Gl. zavod. Ovaj ostatak od preko djece koja su kod trećeg posjeta sestre Cr. Križa u St. Gradiški zadržana od ustaša u julu 1942.

17. XI 1942 – 237 djece iz Prozora, smještene kod Karitasa i Gl. zavod.

24.11.1942 – 85 djece iz Spanovice, smješteni kod Karitasa.

11. XII 1942 – 33 djece iz Stolca, smješteni kod Karitasa i Gl. zavoda.

12.XII 1942 – 2 izbjegličke djece smješteno u G. zavod.

13. XII 1942 2 pravoslavne djece proputovalo za Njemačku.

21. XII 1942 – 101 djete iz Prozora, smješteno kod Karitasa.

8. I 1943 – 10 djece iz Siska, smješteno u Gl. zavod. 26. IX 1942. 1

U jednoj zafoelešci iskaza Ante Dumbovića od 16. oktobra 1945. o postupku prema deci srpske nacionalnosti i njihovom spašavanju između ostalog stoji:

„.. . Sve do god. 1943. bilo je dozvoljeno saikupljati priloge za partizansku djecu. Tada je izdata zabrana od Ministarstva skrbi. Naređeno je, da svako ko dade prilog za djecu inora dati isto toliko i za državu…

Dumić je spomenuo jedino Deželica, koji je u doba ustaša radio u odsjeku za pomoć. Po tvrđenju Dumića Deželić je bio „glavni maher”.

O radu i držanju nadbiskupa i njegova Kaptola Dumić je rekao: Nadbiskup je imao 110 fcrava muzara, ali partizanska djeca nisu dobivala ni ‘kapi mlijeka. Dumiić je morao po Ribnjaku da prosi od kuće do kuće mlijeka. Dumić je davao brašno pekaru Rukavini da peče bijelo pecivo za djeou. Nadbiskup je dolazio i to pecivo djeci djelio kao da je njegovo.

Zagreb je pun kanoničkih kurija. Ni jedan kanonik, pa ni sam nadbiskup nisu ustupili ni jednu prostoriju za djecu. Djeca su zbog toga smještena u nadbiskupov vrt za palme. Od kononika ni jedan nije dao ni krišku kruha. Kanonik Rožić je vikao: „Bacite tu gamad iz naših prostorija”. Ni jedan kanonik nije u toku čitavog rata došao ni blizu djeci.

Opatica iz Širokog brijega Laurencija Buntić, kada su djeca dolazila, vikala je na željezničkom peronu iz svega glasa: „Tu djecu treba svu poklati pa uzeti Hercegovce (ustašku djecu)”. To je nadbiskupu javljeno pismeno i on po tome nije nikada postupio.

Iste opatice sa Širokog brijega skupljale su po Zagrebu priloge za partizansku djecu, pa onda sve slale u svoj samostan u Mostaru. Htjele su zatajiti jednu veliku svotu novca. Dumić je od toga napravio proces. Proces su vodili kanonik Borić i Nežić, koji i danas o ovomu imaju akta. Stvar je ispala tako, da je skoro Dumić bio kažnjen.

Kad su partizani bili u Brezovici, zaplijenili su krave. Tada su zamoljeni da ostave 10 krava, da bi djeca imala mlijeka. Partizani su ostavili 10 krava. Djeca ni tada nisu dobivala mlijeka. Kad su to partizani saznali, onda su oduzeli i tih 10 krava.

Pri kraju rata došle su opet ustaše U Brezovicu. Djeci su ostavili samo jednu sobu, a u ostalim sobama su provodili orgije.

Kad je došlo oslobođenje, Narodna vlast imenovala je povjerenika u KARITASU. Kad je povjerenik zatražio, da mu se preda sva imovina KARITASA onda su ljudi sa Kaptola, energično tražili od Dumića da državi ništa ne predaje. Kako je Dumić još prije bio u sukobu sa Kaptolom, on je državi predao imovinu. Tada ga je Kaptol odpustio iz službe.

Pored ovoga odjela KARITASA, koji se starao za djecu, postojao je i drugi odjel, koji se starao o prehrani pasivnih krajeva…

Na račun djece dobio je taj dio KARITASA brašna 1 pravio keks kod Bizjaka. Taj keks je otišao na Kaptol. „Toliko ga je bilo da ga možda i sada jedeju, izjavljuje Dumić. Iz ovih dječijih novaca kupovali su šećer i djelili među sobom. Taj isti dio KARITASA moljakao je priloge za djecu, priloge dobivao, a djeca su dobila samo otpatke. Na račun djece kupili su 12 svinja u Ludbregu i 5 vagona žita. Za djecu su dali samo vagon pokvarenog krumpira, koji je bačen svinjama. Svinje su zaklane na Kaptolu. Djeca niisu dobila ništa, a na Kaptolu su ljudi izjavili da je suho meso pokradeno..,” Zemaljskoj komisiji za ispitivanje ratnih zločina Ante Dumbovič je 1945 između ostalog rekao:

„Dana 3. kolovoza 1942. doputovao je u Sisak moj školski drug i prisni prijatelj, drug Kamilo Bresler, činovnik tadašnjeg Ministarstva udružbe. On me je posjetio i tom zgodom obavjestio, da u Sisak dolazi veći broj partizansko-srpske djece iz logora u Jasenovcu, i St. Gradiške, pa me zamolio, da ga pomognem u radu oko spašavanja te djece i preuzmem brigu oko njihovog koloniziranja u gradu Sisku li okolici, koja je meni dobro poznata, jer sam domaći sin.

Dogovorili smo se, da djecu predajem samo pouzdanim ljudima, koji osuđuju zvjerstva ustaša, te za koje sam siguran, da će s djecom dobro postupati do onoga časa, kada ćemo ih opet moći vratiti roditeljima ili rodbini.

Povjerenu mi dužnost prihvatio sam vrlo rado s neograničenim povjerenjem, pošto mi je bila poznata socijalna i humana djelatnost druga Kamila Breslera, kao i stoga, što sam već prije i sam radio ina kolonizaciji djece iz pasivnih krajeva i organizaciji pomoći siromašnim i nemoćnim licima…”

U vezi sa ustaškim dečjim logorom u Sisku je rekao:

„1.) Dječji logor u Sisku započeo je radom dana 3. kolovoza 1942. godine, kada je poslije podne istog dana dovedeno sa raskužne postelje u Sisku oko 1.300 djece iz logora St. Gradiške. Djeca su bila smještena u nedovršenoj zgradi „Sokolane” i to veća, a njih oko 200 u dobi do 3 godine, smještena je u samostanskoj zgradi. Ovo su bile prostorije, koje je u tu svrhu bilo voljno staviti na raspolaganje ustaško sresko poglavarstvo…’

4) U Sisak je stiglo u svemu u nekoliko transporta preko 7.000 djece do kraja listopada 1942. godine. Od te djece uspio sam povratiti roditeljima ili rodbini u roku od 3 mjeseca oko 2.000 djece, kolonizirao sam ih kod dobrovoljnih hranitelja u Sisku i okolnim kotarevima 2.000, a oko 2.000 otpremio sam u Zagreb, radi daljeg smještaja, gdje je o njima vodio brigu drug Bresler.

5) Djeca — zatočenici, bila su sva srpske narodnosti iz kotareva: Bos. Gradiška, Bos. Novi, Prijedor, Bos. Dubica, Pakrac, Daruvar i Grubišno Polje.

6) Prema popisu, koga sam vodio na temelju „razglednice” o umrloj djeci, ispostavljenih po gradskom fiziku Dru Ecksteinu, pomrlo je u Sisku 1.152 djece.

7) Prvo vrijeme bila je od ustaških vlasti postavljena straža pred „Sokalanom”, gdje su djeca boravila i to najprije od jednog ustaškog stražara, a zatim jednog policajca. Takva straža ukinuta je nakon dva tjedna, koliko je to meni poznato.

Od mene nijesu traženi nikakvi podatci od ustaša ili Nijemaca o djeci, a nije mi poznato, da li su oni vršili kakav utjecaj na upravu logora i Dr. Majzera. Ustaške vlasti sumnjičavo su pratile moj rad, te sam u dva maha bio pozivan na opravdanje pred logornika Fageta.

8) Dana 8. siječnja 1943. godine otpremljena je poslednja grupa djece, njih oko 20 u Zagreb i time je prestalo djelovanje tzv. dječjeg „prihvatilišta”, odnosno logora u Sisku…”

ZAPISNIK OD 17. JULA 1945. SAČINJEN U ZEMALJSKOJ KOMISIJI ZA UTVRĐIVANJE ZLOČINA OKUPATORA I NJIHOVIH POMAGAČA NA OSNOVU IZJAVE JOSIPE MARINIĆ O POSTUPKU PREMA DECI SRPSKE NACIONALNOSTI KOJA SU PRISILNO ODVOJENA OD RODITELJA U TOKU RATA ZAPISNI K Sastavljen dne 17. VII. 1945. u Zemaljskoj komisiji za ratne zločine.

Prisutni: od strane komisije: Stokić dr. Ante, sekretar Komisije, Rakarić Zita, zapisničar.

Pristupa drugarica Marinić Josipa, načelnica ministarstva socijalne politike, kojoj je predočen njezin iskaz, dan u zapisniku od 15. XI. 1944, pa nadodaje

10. srpnja 1942. doveli su činovnici t.zv. Ministarstva udružbe NDH 850 djece, koju su sakupili sa Kozare i okolnih sela te odveli u Staru Gradišku, a iz logora iz Stare Gradiške doveli u Jastrebarsko. Tu su bile barake, koje su podigli talijanski vojnici za svoje nastambe. Prvi transport djece smjestili smo u te barake, i to oko 850 djece. Drugim transportom došlo je 750 djece, pa kako nije više bilo mjesta u barakama u Jaski (Jastrebarsko), odlučili smo tu djecu smjestiti u isto takve barake u Reku kraj Jaske. Kad su to ustaše primjetili, odlučili su da poruše, pa su doista i porušili dvije barake samo zato, da ne smjestimo djecu u takve barake, nego u štalske, gdje je bila zemlja odnosno đubre. Dvije barake su razrušili, a jednu smo uspjeli da spasimo, u koju smo smjestili stanoviti broj djece, a ostalu smo djecu bili prisiljeni smjestiti u štalske barake. U Jaski je bila samo jedna ljudska baraka, pa smo i tu morah da ostatak djece smeštamo u štalske barake. To smo štalske barake koliko je bilo moguće, dotjerah tako, da smo baraku okrečili, nabacili šljunak i okrečili ga, a zatim nabacili slamu.

Djeca iz Stare Gradiške su došla u očajnom stanju, tako da su izgledali živi kosturi. Nijemci su naime tu djecu smjestili najprije u Staru Gradišku, gdje su mnoga djeca zajedno sa materama podavljena plinom, a preživjelu djecu uputili su u Jasku, dok njihove matere odveli na rad u Njemačku. U Jaski je ranije bio dječiji dom.

Ministarstvo udružbe je poslalo 4 časne sestre, da preuzmu tu djecu da vode to dječje sabiralište, a u tom dječjem domu u Jaski već je bilo časnih sestara, koje su sada rukovodile tim sabiralištem. Bilo je nas 21 namještenika, koje je poslalo ministarstvo udružbe. Među tima sam bila ja, dr. Dragičić, njegova žena, neke moje učenice i t.d.

Moram napomenuti, da su ta djeca došla skoro sva bolesna iz Stare Gradiške u Zagreb i na kolodvoru su ta djeca prošla kroz dezinfektor, pa se jedan dio te djece uputilo u Zaraznu bolnicu na Zelenom brijegu, a dojenčad u Dom za majke i dojenčad na Josipovcu. Jadain dio djece, koja su se mogla jedva držati na nogama, otpremljen je u Jasku. Koliko znam sva ona djeca, koja su poslana u dom za majke i dojenčad, pomrla su, pa koliko se sjećam od 52 djeteta ostala su na životu svega dvojica i trojica.

Kad je transport djece stigao u Jasku, časne sestre su imale u tamošnjem dječjem domu dosta posteljine i veša za djecu, ali već od početka pokazivale su otvorenu mržnju prema toj djeci i nisu htjele da dadu ni posteljine, ni veš za tu djecu ni sapun a ni ostale stvari. Otvoreno su izjavljivale, da su to partizanska djeca i da pomagati tu djecu znači odgajati ljude, koji će njih kasnije klati. One su otvoreno naglašavale, da su to srpska djeca, pa kako su ta djeca često umirala, unatoč toga što su znale, da su to djeca pravoslavne vjere, mučili su ih dugotrajnim ispitivanjem, da kažu koje siu vjere, te ime i prezime. Sva odraslija djeca t.j. djeca između 10 i 15 godina, bila su svjesna, pa čak i djeca ispod 10 godina — da je ovo ispitivanje udešeno samo zato, da se sazna imena njihovih roditelja i braće, koja bi poslije toga stradala, pa su djece umirala, ali nisu htjela da kažu svoja imena i prezimena. Časne sestre i popovi, koji su tamo bili, ispitivali su tu djecu za vjersku pripadnost izgovarajući se, da to čine zbog toga, jer da djecu šizmatika ne mogu da pokopaju u groblje. Dogodila se na primjer ova scena: Drugarica Lina Padovan, koja se sažaljavala nad sudbinom ove djece i nastojala da ju u zadnjem njihovom momentu kaže po koju toplu riječ, približavala se toj djeci, tješila ih i jednu djevojčicu od oko 15 godina pitala da joj kaže ime. Dijete je bilo toliko uplašeno da je sa nepovjerenjem slušala riječi drugarice Padovan i izjavila doslovce: „Ja znam da umirem, ali imena neću kazati”.

Jedan pop Slovenac, ali čijeg imena za sada ne znam, mučio je djecu ispitujući i satima insistirajući kod pojedinog djeteta, da mu djete kaže svoje ime i vjersku pripadnost. Sagnu se nad baš kod spomenute djevojčice i tražio od nje, da mu kaže, dali je primila pričest. Čitav sat je stajao nad tom djevojčicom i konstantno ponavljao tihim glasom, uživajući upravo sadistički u mukama ove umiruće djevojčice, „Reci dali si primila prvu pričest”. Djete je šutiilo i umrlo, ah odgovora nije dalo.

Djeca su sva obolela na diizenteriji izmučena glađu i bolešću, stanujući u očajnim štalskim nastambama, djeca su dnevno umirala i slabila prije toga tako, da nisu bila sposobna da se kreću. Dok su vršila nuždu u latrinama, koje smo improvizirali, mi smo morali da ih pridržavamo da ne padnu u jamu. Noćnih posuda za vršenje nužde nisu nam dah. Svu djecu nismo mogli da pridržavamo kod vršenja nužde, jer je nas bilo tek oko osam, a djece oko 700. Tamo je bilo nešto dasaka i ja sam sa ostalim drugaricama pokušala da iz tih dasaka napravim neki krov, da na djecu ne pada kiša za vrijeme vršenja nužde, te na daskama s unutrašnje strane napravim ručke, za koje će se djeca držati, da ne padnu u jamu. Časna sestra Pulhenija skočila je, odnosno došla u Reku kraj Jaske i silom nam htjela te daske oduzeti, samo da djeci ne pomognemo. Jedan dio dasaka je oduzela, a jedan dio smo uspeli da sakrijemo.

Kako prema djeci tako su časne sestre postupale i prema nama. Nisu nam dale da spavamo na krevetu, pa kad smo našle nekakve krevete da na njima spavamo, i ako smo bile i same bolesne od dizenterije, časne sestre su nam oduzele krevete i prisilile nas da spavamo na betonu’, a to su radile prema nama zato, jer smo postupale dobro sa djecom i nastojale, da im ublažimo boli u poslednjim njihovim časovima.

O ostalim podacima i stradanjima te djece dat će podaitke prof. Bresler, dr. Dragišić, drugarica Slehta, Sarini ć Ankica Debeljak Mira, Dolenec Dubravka, čije ću adrese saopćiti telefonski. Nastojat ću i da saznam imena časnih sestara i popova, pa ću vam ta imena saopćiti.

Glede ostaloga ostajem kod svog ranijeg iskaza.

ZAPISNIK O SASLUŠANJU TATJANE MARINIĆ OD 15 NOVEMBRA 1944. OD STRANE ZEMALJSKE KOMISIJE ZA UTVRĐIVANJE RATNIH ZLOČINA OKUPATORA I NJEGOVIH POMAGAČA O USTAŠKIM ZLOČINIMA NAD DECOM U KONCENTRACIONOM LOGORU JASTREBARSKO

Prisutni: Od strane komisije izaslanik drug Dr. Ilija Jakovljević, zapisničar drugarica Veda Zagorac.

Pristupa drugarica Marinić Josipa-Tatjana, pok. Đure, 47 godina stara, Hrvatica iz Slavonske Požege, ranije upraviteljica škole za nastavnice malih škola, sada referent socijalac zaštite i skrbi odjela socijalne politike ZAVNOH-a.

Drugarici Marinić Josipi bude saopćen predmet današnjeg preslušanja, pa pošto je opomenuta na iskazivanje istine i na posljedice krivog iskazivanja daje u zapisnik ovo

O Č I T O V A N J E

Dne 10. srpnja 1942. izvedeno je iz ustaškog sabirnog logora u Staroj Gradiški 850 djece, među kojima su najstarija imala 15 godina. Većinu su činila mala djeca, tj. ispod 10 godina.

Dne 12. srpnja iste godine dovezena su ta djeca u Jastrebarsko gdje su se imala smjestiti u napuštenim barakama talijanske vojske I to u barakama za ljude i za konje. Ja sam istoga dana stigla sa svojih 18 učenica i sa svojom drugaricom nastavnicom škole za nastavnice malih škola u Rudama Linom Padovan. Naša je zadaća je bila preuzeti njegu te djece. Ta se njega imala vršiti unutar dječjeg doma, kojemu je bila upraviteljica sestra družbe Sv. Vinka Paulskoga (plava) Pulherija Barta.

Kada smo stigle u Jastrebarsko, ustanovile smo da se djeca nalaze upravo u očajnom stanju, te da je velika većina teško bolesna. Trebalo je dakle posebnu pažnju obratiti toj djeci. Uspjelo je postići da se u jednom krilu dvorca grofa Erdedija i to u prvom i drugom katu smjeste najteže bolesna djeca, tj. ona, koja su već bila na samrti. Ostala su djeca smeštena u 3 barake. U bolnici je smešteno oko 300 djece, dok su ostala djeca smeštena u barakama. U jednoj baraci bilo je 270 devojčica, u drugoj je bilo 120 bolesnih dječaka, a u trećoj baraci bili su ostali nešto zdraviji dječaci.

Kao što sam iskazala, u Jastrebarsko je stiglo ukupno 850 djece. Međutim je iz Stare Gradiške izvedeno nešto više djece, jer je 52 dojenčadi već u Zagrebu bilo otpremljeno u Dom za majke i dojenčad na Josipovcu. Prema mojim obavještenjima od sve ove, dojenčadi samo je dvoje ostalo na životu. Isto taiko sam saznala, da je putem od Stare Gradiške do Jastrebarskog umrlo više djece, a napose znam, da je na putu od Zagreba do Jastrebarskog umrlo najmanje 10 djece.

Kao što sam spomenula, zdravstveno sitan je djece bilo je upravo strašno. Djeca su bolovala od pjegavog tifusa, i to dvoje djece, dok je većina djece bolovala od teške dizenterije, šarlaha, ospica, difterije I škorbuta (dječijeg). Samo jedno djete moralo se u jednoj noći 46 puta staviti na noćnu posudu. Mi smo imale s djecom toliko posla, da kroz 5 dana i noći u opće nismo išle spavati.

Već prvog dana čim su djeca dovedena u Jastrebarsko, umrlo ih je 17, slijedećeg dalna umrlo ih je 20, a pomor se i dalje nastavljao. Nakon nekoliko dana počele su opatice na čelu sa sestrom Pulherijom

Bart.  i sestrom Gaudencijom vršiti štednju na sanducima za šećer, u kojima su pokapana djeca, i to tako, da su u jedan sandučić stavljale po više djece. Ako cijelo dijete ne bi moglo stati, u sanduk ove dvije opatice su silom unutra gurale ruke i noge tako, da su se pri tome lomili dečji udovi.

Djeca su morala dobivati dijetnu hranu prema propisu liječnika, ali je nijesu dobivali krivnjom spomenutih dviju opatica, tu hranu nisu dobivali čak ni najteže bolesna djeca.

Kako se u dvorcu grofa Erdedija nalazilo vrlo mnogo posteljine i ostalih potrepština od ranijega dječijega doma, postojala je mogućnost da se novopridošla djeca opskrbe svim najpotrebnijim, napose bolesna djeca.

Međutim su spomenute dvije opatice, od koji je sestra Pulherija bila upraviteljica, a sestra Gaudencija ekonom uskraćivale izdavanje robe, tako da smo morali silom uzimati plahte, pokrivače i ručnike, kako bi smo spriječili zarazu.

Već prvih dana smatrale su opatice najvažnijim ustanoviti vjeroispovjest djece, koja su umirala, te su na njih navaljivale da im o tome dadu podatke. Radilo se naime o tome, po kojem će se vjerskom obredu djecu pokopati, te da li će biti pokopana unutar ili izvan zidina groblja.

Duhovnik sestara milosrdnica, svećenik, star oko 50 godina, nizak i jak, navaljivao je na djecu, da mu kažu ime i prezime, te da li su primila sv. pričest. To je činio, dok su djeca umirala.

Kada se bilo što tražilo od sestre Pulherije za djecu, ona je odbijala izdavanje navodeći, da su to partizanska djeca koja će njih kasnije klati, pa i neka umru. Ona se čudila zašto se brinemo za takvu djecu.

Djeca su zakapana najprije u groblju, nakon toga uz plot groblja, a kasnije izvan groblja kao „šizmatici”.

Što se tiče sestre Pulherije napominjem da je ona šogorica ustaškog ministra i doglavnika dr Mile Budaka, tj. sestra njegove žene. Ta je Pulherija pokazivala toliku opakost, da su je prezirale sve moje suradnice, pa i ostale koje su sa njome imale posla.

Ništa bolja nije bila ni sestra Gaudencija, koju su moje drugarice nazivale sestrom Vipera, tj. zmijom.

Druga skupina djece došla je 17. srpnja iz logora Jasenice kraj Bosanske Dubice. To je bio otvoreni logor, opleten žicom, a djeca su u njemu stajala dva mjeseca. Djece je bilo ukupno 750, a medu njima je bilo i djece iz logora u Staroj Gradiški. Nama je bilo javljeno, da su ta djeca zdrava. Bilo je predviđeno da se djeca smjeste u Rijeci, selu oko 3 km udaljenom od Jaske.

U tome su se selu nalazile jedna baraka za ljude i 4 štalske barake. Držale smo da će se djeca moći tu smjestiti, jer se tamo pored one jedne ljudske barake nalazilo još 2 takve barake.

Međutim su ustaše pod zapovjedništvom ustaškog satnika Franića porušili te dvije barake tako, da smo kada su djeca stigla, na svoje iznenađenje ustanovile da tih baraka više nema. U štalske barake nije bilo moguće smjestiti djecu, jer su te barake bile vrlo zagađene. Tako je u jednu baraku, u kojoj je bilo mjesta najviše za 240 djece smješteno svih 750. U toj grupi došlo je i 35 žena i 5 muškaraca. One žene koje su došle, bile su ili trudne ili majke neke od te djece.

Kada smo saznale da su djeca stigla u Reku, mi smo tamo pošle i vidjele srno 20 ustaša. Među tom djecom bilo je i vrlo sitne djece od par dana i od par mjeseci. Ležala su jedno preko drugog. Djeca su plakala. Na to je jedan mlađi oko 20 godina stari ustaša, plavokos, nasrnuo s bajonetom da kolje djecu. Moje 2 učenice koje su se tom zgodom tu našle, ja i majke djece, spriječile smo ga u izvršenju toga zločina. On je uklonjen iste noći, a nama je zabranjeno da o tome slučaju govorimo. Raspitivale smo se za njegovo ime, ali nam ga ni jedan ustaša nije htio prokazati.

Trebalo nam je oko 10 dana dok smo štalske barake očistile i osposobile ih da se u njima mogu smjestiti djeca.

Djeca su bila sasvim gola. Obavijest da su djeca zdrava pokazala se lažnom. Bilo je mnogo slučajeva šarlaha, raspadanja tkiva od gladi, dizenterije itd., dakle isti slučaj kao i kod prve skupine djece. Sjećam se, da je u jednom danu kod 120 djece ustanovljeno da boluju od ospica.

Uspjelo nam je za djecu rekvirirati 600 litara mlijeka dnevno u selu Cvetkoviću, ali je bilo poteškoća s dovozom toga mlijeka. Opatice su imale i kola i konje, mogle su dakle pravodobno dobivati mlijeko, no mjesto toga su puštale da mlijeko koje je u tri auta stizalo na željezničku stanicu u Cvetkoviću, bude djeci dostavljeno tek oko 11 sati.

Bio je mjesec srpanj, dakle velika vrućina pa je trebalo mlijeko što ranije dostavljati. Nije nam preostalo drugo nego da u provareno mlijeko ukuhamo kukuruznu kašicu za zdraviju djecu. Prema tome su bolesna djeca ostajala bez mlijeka a isto tako I dojenčad što je za njih značilo sigurnu smrt. Tako je bilo iz dana u dan.

Dokle je išla pakost sestre Pulherije vidi se odatle što nam je oduzela daske s kojima smo htjele praviti latrinu da djeca ne padaju u jame za izmet.

Premda su djeca trebala dobivati dnevno 5—6 obroka i premda je bilo i finansijske mogućnosti, da se hrana nabavi, kao što je i same hrane bilo u izobilju, sestre Pulherija i Gaudencija davale su samo za 2 dnevna obroka.

Kraj takvog stanja nije nam preostajalo drugo, nego da za djecu potajno nabavljamo voće, povrće, meso i drugo. Sestra Pulherija me je zbog toga tužila a isto tako mi je prijetila, da će me tužiti Mili Budaku, pa i

Anti Paveliću, jer da suviše njegujemo partizansku djecu, koja će njih klati. Ona nam je slala za djecu prijesni, kruh, a bilo je i mnogo neprilika s opskrbljivanjem tanjurima, zdjelama, žlicama itd. Svega je

toga bilo u skladištu vrlo mnogo. Mi smo iskoristile prilike, kada je sestra Pulherija na kratko otputovala iz Jastrebarskog, te smo tako opskrbile djecu tanjurima i ostalim.

I u Reci je bio velik pomor djece. Sestre Pulherija i Gaudencija nisu nam htele dati ni kola za prevoz mrtve djece. Hoćemo li ili nećemo dobiti kola, ovisilo je o njihovom hiru, takođe smo više puta morali po tri km pješice nositi mrtvu djecu na rukama ili ih voziti na biciklu.

Moje učenice nisu mogle gledati, takvo stanje djece, pa su znale bez dozvole uzeti povrće iz vrta. Sestra Pulherija je zbog toga ćušnula jednu moju učenicu, a ujedno je odredila da jedemo pred zahodom.

Nakon toga stizala su i druga djeca izravno sa sela. Bilo je čak djece iz Slavonije. Ta su djeca bila u glavnom zdrava, ali kako su stanovala s ostalom djecom i ona su bila zdravstveno ugrožena. Oboljele su i moje učenice.

Kroz cjeli logor prošlo je ukupno 3.200 djece. Zadnji je transport došao iz logora u Gornjoj Rijeci, kojim su upravljali ustaše i u kojemu su htjeli djecu odgojiti u ustaškom duhu. Od 450 djece koja su došla iz Gornje Rijeke 250 je bolovalo od tifusa.

Pomor djece u Reci bio je vrlo velik. Izvršena je sekcija jednog djeteta i ustanovljeno da je otrovano.  To je djete bilo dovezeno iz sabirnog logora u Staroj Gradiški sa ostalom djecom. Pregledavanjem izmetina ustanovljeno je da se u njima nalaze komadići creva. Dok sui djeca oskudjevala i na najpotrebnijem dotle su se sestre Pulherija i Gaudencija brinule kako će što više hrane, odjeće i ostalog odvesti u samostane svojega reda. . . Pri tome nisu zaboravljale na svoju udobnost. Blagovaona u kojoj su jele, bila je ukusno uređena, sestrama se serviralo najfinije jelo, vino i crna kava. Taj su privilegij imale tzv. plave sestre, koje su imale upravu u svojim rukama.

Pošto su u Jastrebarskom preuzele njegu djece sestre sv. Vinka — bijele koje su došle iz Zagreba, moje su učenice radile samo u Reci.

Ostala je samo učiteljica Lina Padovan.

Postupak „plavih” sestara prema „bijelima” koje su njegovale partizansku djecu, bio je takođe loš.

Što se tiče bijelih sestara, ne može se reći da su one općenito I zlonamjerno postupale s djecom. One su primjenjivale one metode na koje su naučile u svojim ustanovama, a te metode, koje su se pokazale lošim u tim ustanovama, bile su naročito štetne u ovom slučaju, gdje se radilo o maloletnoj djeci.

Nakon brojnih sukoba sa sestrama Pulherijom i Gaudencijom moj je položaj postao neodrživ. Protiv mene je bila podnešena prijava i ja sam bila zatvorena kod kotarske oblasti u Jastrebarskom. Preslušavao me je jedan organ ustaške nadzorne službe koji je u to vreme bio specijalno poslan iz Karlovca. U toku preslušavanja priznao mi je na moje pitanje da me je tužila Pulherija Barta da ja ne odgajam djecu u ustaškom duhu jer da je postupak moj i mojih učenica sumnjiv te da prema tome postoji također sumnja da imamo vezu s partizanima. Ja sam odgovorila da mi djecu samo [probiramo] da pokušavamo- održati u životu onu koju se još da održati, a da u opće nemamo vremena odgajati djecu.

Iste noći bila sam puštena na slobodu, ali je odnosni ustaški organ slijedećeg dana sakupio sve osoblje te prijeteći se tražio da se djeca odgajaju u ustaškom duhu.

Nakon toga ja sam se vratila u Rude na školu, a moju je dužnost u Reci preuzela drugarica Jelena Cernozubov, koja nije mogla učiniti za djecu sve ono što je djeci trebalo, kao što nisam mogla ni ja, jer su i ostale i dalje iste smetnje sa strane istih osoba, a povrh toga su postavili ustaškinju Micu Hranilović da nadzire rad drugarice Cernozubov. Pored toga bili su u logoru smešteni također organi ustaške nadzorne službe.

Oko 500 grobova partizanske djece iza plota jaskanskog groblja svjedoči o ustaškom postupku prema toj djeci, ali također i o postupku sestara Pulherije i Gaudencije.

Podatke o postupku s djecom i o stanju djece mogao bi dati također dr Branko Dragišić, sveučilišni profesor iz Zagreba, kao i njegova žena jer su oni tu djecu liječili. Isto tako mogu o tome dati podatke

dr Miktopolion Cernozubov, a naročito profesor Kamilo Bresler, koji je upravljao s izvođenjem djece iz sabirnih logora i otpremanjem u dječije domove.

Barta Pulherija, 60-godišnja časna sestra, ozloglašena po svojim postupcima prema deci. Bila je upravnica logora Jastrebarsko. Ona je sistematski, po ustaškim načelima, na surov način »provodila plan „prevaspitanja” partizanske dece u ustašku mladež i ustaške janičare. Pulheriji je pri kraju rata, maja 1945, uspelo da pobegne iz Jugoslavije, te nije mogla da odgovara za zlostavljanje 3.336 dečaka I devojčica koji su prošli ili pak završili svoj život u logoru za decu Jastrebarsko.

Pored Pulherije, za ove zločine su još krive časne sestre milosrdnice: Gvacoze, Božinire, Vademare, Vifride, Florijane, Dogoberte i Viktorije ili Gaudencije.

(Dragoje Lukić, Rat i deca Kozare, drugo dopunjeno izdanje, Narodna knjiga, Beograd,

1984, str. 118—120).

U svojim sećanjima bivša logorašica koncentracionog logora Stara Gradiška Mara Vejmović Smiljanić (logorisana jula 1942, a zamenjena 8. februara 1943) o stradanju dece u logoru je zapisala:

„Masovno su djecu ubacivali u veliku logorsku zgradu. Sve prostorije te zgrade pretapavali su, tako da su u pojedine sobe satjeravali i po 50 djece, koja su u tom prostoru mogla stajati jedimo u uspravnom položaju. Zatim su 3—4 opatice (časne sestre), u svojim uniformama, išle od sobe do sobe, nosile su kante s tekućinom i kistovima mazale djeci usta.

Glasno su govorile da je to tekućina protiv žeđi. Međutim, nakon jednog do dva sata sva djeca su počela vrištati, jaukati и dozivati majku, oca, sestre i braću, tetke i drugu rodbinu. Djeca su se previjala od bolova, a jauci i krikovi su postajali sve užasniji. Djeca u starosti od jedne do petnaest godina glasno su plakala, vikala i jaukala: „majko umirem, sejo boli me, tetka žedan sam”, i si. Grčila su se i počela padati, a kako mjesta nije bilo padala su u gomili, izmješale su se ruke, noge, glave i trupovi. Počelo je njihovo raspadanje. Izmet se pomešao sa živim ljudskim mesom, Otvarale su se žive rane na tjelima te jadne djece. Ubrzo su počela i umirati u najtežim mukama i vapajima, i to je trajalo danima. Grupa logoraša, koju su ustaše za to odredili, obilazila je prostorije i djecu mrtvu, ili u zadnjim trzajima pred smrt, trpala u döke i odnosila na mjesta za uništavanje leševa i talko iz dana u dan smanjivao se broj preostale djece, na kraju su životarili samo oni najotporniji, i upravo tada ustaše su izveli veliku zlikovačku paradu.

Mali broj još preživjele djece strpali su u potkrovlje logorske zgrade. Nekoliko prostorija užasa u kojima su prije toga djeca umirala, pretvorili su u bolesničke dječje sobe. Namjestili su dječje krevetiće, sa bjelim plahtama, oprali su и uredili te prostorije. U krevetiće su stavljali zdravu djecu i zasuli ih s dosta bombona. Dežurni lječnici i medicinske sestre, u bijelim uniformama, bili su raspoređeni u tim sobama i tada su doveli međunarodnu komisiju Crvenog križa, koja je u pratnji nemačkih oficira i ustaških glavešina obilazila logorsku „dječju bolnicu”.

Ustaše su se hvalili svojom brigom o bolesnoj logorskoj djeci. Međutim, nisu toj komisijii pokazali prostorije u potkrovlju gdje su bila smještena preostala boлesna djeca u raspadanju.

Mi, dežurne logorašice pomagale smo djeci riječima utjehe, čistile smo ih I hranile, ali malo je sve to pomagalo, jer su fašisti u svom planu uništavanja djece bili jači.

I prizor gušenja djece u plinskoj komori, koji sam gledala, bio je takav da ga nikada neću zaboraviti. Svaki put kad se sjetim toga razmišljam o tome, da se za fašiste svih vrsta mora uvjek reći istina o njihovim postupcima, da ih se mora opisati za javnost u pravoj slici zlikovaca, neljudi i krvoloka. Moraju svi ljudi saznati za njihova nedjela i zločine, da bi se mogli boriti za slobodu čovjeka, za slobodan život djece i omladine.

Plinska komora bila je puna gole djece, nabacane jedno na drugo, na gomilu. Stalno su povećavali tu gomilu živih dječjih tijela noseći ih u dekama. Strpali su tako u tu prostoriju oko 500 djece. I prije puštanja plina, prostoriju je došla pregledati ustaška patrola na čelu sa ustaškim satnikom Barbarićem — inače, rastom niskim, ali vrlo okrutnim zlikovcem. Jedno djete, od otprilike godinu dana, ležalo je golo na pragu prostorije. Barbarić je svojom čizmetinom stao ma jednu nogu djetenca, drugu nogu je uhvatio rukom, raščepio djete i bacio ga je na gomilu uz psovku njegove „srpske ili komunističke majke“. Dao je nalog da se prostorija zatvori i pusti plin i otišao je dalje s grupom ustaša…”

Antun Miletić: Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945 – Dokumenta, Knjiga III, str. 567-573.

Опрема: Стање ствари

(Макроекономија, 19. 12. 2018)

Advertisements


Категорије:Поново прочитати/погледати

Ознаке:, ,

1 reply

  1. Господе Исусе Христе, Сине Божији, ради молитава Ангела Козарачких, помилуј мене сиротог и опрости мени грешноме, те устроји Свемилосни и Свемудри, сузе моје и грудоболне јецаје, јеку уздаха и дрхтај срца на смирење и молитву, јер распиње и боли бол која је њих на земљи болела, сажиже патња коју су они патили, Свеблаги подај утеху како причасте Слави Твојој ови Ангели Бестрасни, гледајући сијање Лица Твојега, утеши Сведобри да плач ми сустане и радост удели – утврди ме у вери да су србчад ова, са десне стране Твоје… Услиши, опрости, помози Боже ради молитава Ангела Козарачких…

    Свиђа ми се

Пошаљите коментар

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google photo

Коментаришет користећи свој Google налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s