Na rukama su mi prastare, grube vrtlarske rukavice. Čupam korov kojim je okovan moj oleander. Travurinu ću strpati u kantu a onda smeće baciti u kontejner. Danas sam platila račune sa nekoliko tjedana zakašnjenja. Pred sat sam vremena pročitala izjavu jednog od najbogatijih ljudi na svijetu, probudio sam se okupan znojem zbog neplaćenih računa a onda sam se sjetio da mogu kupiti čitav kvart. 

Meni je danas na račun stiglo sedamsto četrdeset kuna. Ne mogu kupiti kvart. Nikad i neću. Sretna sam. Baš sam sretna. Presretna. U jednim sam dnevnim novinama pročitala ispovijest liječnika koji je gledao agoniju svoje na smrt bolesne žene, majke dvanaestogodišnjeg dječaka. Medicina joj više nije mogla pomoći.

Sjetila sam se riječi poznatog britanskog glumca kome je supruga pred pet godina nastradala na skijanju. “Očekujem je kad god čujem škripu kućnih vrata.” Čupam travu, znam da moj muž živ leži u našem krevetu, kad ustane skuhat će mi kavu bez kofeina. Osjećat ću ga dok budemo skupa sjedili za stolom na terasi.

U svijetu iz minute u minutu raste broj milijardera. Nikad ih nije bilo više. Jednakom brzinom raste i broj siromašnih. Užasava me podatak da milijuni ljudi diljem Kugle hrle prema javnim kuhinjama da bi jednom dnevno progutali nešto toplo. Još nisam u toj fazi.

Oslobodila sam oleander od smrtonosnog zagrljaja opakog bršljana. Bijeda galopira prema meni i svima oko mene. Obuzima me očaj. Bit ćemo nemoćni i siromašni a jednom će nekome od nas škripa kućnih vrata zabiti nož u grlo. Danas…Danas kućna vrata ne škripe.

Otvaram kontejner, smrdi na pokvarenu ribu. Ubacujem u njega travurinu i bršljan, skidam stopalo sa nožice uz pomoć koje se kanta otvara, čujem kako treska poklopac. Na terasi sam. U zraku miris kave. Da, definitivno, nikad neću kupiti ovaj kvart. Muž za mene tuče bademe. Živi smo, živi smo, živi smo! Platili smo one račune!

Sutra? Skidan prljave rukavice. Ne želim misliti na sutra.

(Блог Ведране Рудан, 12. 5. 2014)

Categories: Преносимо