Vladika Jovan spada u društvo mitomana, koji govore o 80 tisuća navodnih žrtava u Jasenovcu, dok su oni koji govore o 700 tisuća ili više – pravi mitomanijaci

Игор Вукић (Извор: Снимак екрана)

На полемику око смањивања бројева жртава Јасеновца осврнули су се и  хрватски новинар Тихомир Дујмовић и његов гост Игор Вукић на загребачкој Z1 телевизији. Игор Вукић је познати заговорник тезе да је Јасеновац био само радни логор, да су „претеране и потпуно неутемељене тврдње о масовном терору и ликвидацијама у Јасеновцу“, те  да је „јасеновачки логор био место забава, развијеног културно-забавног и спортског живота, да су логораши имали примерену лекарску бригу, услове за школовање деце и веома угодне животне услове“. Да бисмо у најкраћем представили Вукићеве ставове, преносимо његов закључак из књиге којој је коаутор („Jasenovački logori – istraživanja“ , Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, Zagreb, 2015)

„Ovaj rad prilog je tezi da je jasenovački logor bio kažnjenički, radni logor. Uz preventivnu funkciju (sprečavanje protivnika, uglavnom po narodnosti Hrvata, u poduzimanju akcija protiv države i poretka), ujedno je bio i logor za prikupljanje radne snage za industriju i poljoprivredu Trećeg Reicha. No zatočenici u logor nisu dovođeni da bi bili ubijani. Uzroci smrti bili su bolest, odmazde i kazne na pojedine prijestupe (bijeg, krađe, napadi na stražare, odmazde za partizanske napade) te partizanski i saveznički napadi (bombardiranja iz zraka). Koliko je ukupno života na taj način izgubljeno mogla bi pokazati buduća ozbiljna istraživanja. Poslijeratne opširno provedene ekshumacije nisu uspjele pronaći više od 500 posmrtnih ostataka.“

Igor Vukić: U Jasenovcu nije bilo ubijanja djece, u logoru postojala obrtnička škola za dječake

Посебна занимљивост је да Вукић има српске, православне корене и да су му чланови уже породице били јасеновачки логораши (из разговара за хрватски „Вијенац“, овде):

„Vaš otac i baka prošli su logor. Kako su ga preživjeli?

Igor Vukić: – Oni su živjeli u selu Donja Gradina točno naspram logora, na desnoj obali Save, sve do prosinca 1941, kada je u selo došla skupina partizana i pucala na logor. Dva, tri dana trajalo je puškaranje, a onda su ustaše i domobrani prikupili jače snage i od Dubice napali partizane. U selo je netko javio za napad pa su se partizani sa stanovnicima povukli na jug, prema Kozari. Ondje je moj djed poginuo kao zapovjednik jedne partizanske desetine, a ostatak je sela zarobljen i u dugoj koloni zajedno s drugim zarobljenicima s Kozare doveden u logor Jasenovac.

Je li bilo ubijanja?

– U logoru nije bilo. Zarobljenici su razdvajani na dvije velike skupine, jedna je išla na rad u Njemačku, uglavnom odrasli muškarci i žene, a druga, u kojoj su bili stariji ljudi, žene i djeca, preko Lipika i Pakraca razmještena je po tamošnjim slavonskim selima. Oko 16.000 pravoslavnih žitelja Kozare i Potkozarja bilo je razmješteno po tim selima, da ne bi i dalje podupirali partizanske skupine raspršene nakon bitke na Kozari. Moja obitelj, sve pravoslavci, znači moj otac, baka, prabaka, očeva tetka i još neki, dovedena je u Pakračku Poljanu i tu su živjeli do kraja rata, ukupno oko 300 osoba iz tog zbjega. Neki su i prije kraja rata obilazili svoja sela.

Син логораша: Јасеновац био као летњиковац, место забава, развијеног културног и спортског живота?!

A što je bilo s ostalima?

–  Ostali su, kako sam rekao, odvedeni na rad u Njemačku. Brodovima su prevoženi Savom na istok do Zemuna, a onda Dunavom na sjever u Njemačku i sve do Norveške. Nekih devet tisuća muškaraca odvedeno je na rad u Njemačku.

Jesu li ti ljudi upisani kao ubijeni?
– Neki su od njih na popisima ubijenih u Jasenovcu, iako su kroz njega samo prošli. Najčešće je riječ o djeci. U Beogradu postoji organizacija Jasenovac Memorial koja se bavi prikupljanjem izjava tih izbjeglica. Jedan od njih bio je smješten u selu Rajić u pravoslavnoj obitelji koja je tamo živjela, i on je rekao da su se njegov brat i bratić razboljeli i umrli. Ti su dječaci također stavljeni na popis kao da su ubijeni u Jasenovcu.

Jedan od vaših rođaka umro je u Norveškoj, a upisan je među žrtvama logora Jasenovac?

– Jedan od pradjedova vodi se na popisu jasenovačkih žrtava, a našao sam njegovo ime na popisu odvedenih u Norvešku…“.

***

Дакле, тај и такав И. Вукић говори о епископу славонском Јовану и полемици која се води поводом његовог деловања у вези са Јасеновцем и геноцидом над Србима у НДХ.

Tihomir Dujmović: Mimo svih očekivanja, do svađe i rasprave o broju žrtava Jasenovca došlo je ni manje ni više od jednog svećenika Srpske pravoslavne crkve, Milorada Dodika i niza srpskih intelektualaca, koji su ga žestoko napali. To je na temelju jedne zapravo stare njegove izjave. Zašto se ona aktivirala i o čemu se radi.

Igor Vukić: Da, ta izjava – radi se o izjavi Jovana Ćulibrka, episkopa SPC koji stoluje u hrvatskom gradu Pakracu, on je vladika požeško-slavonski, pakračke eparhije. On je došao tamo 2014. godine i već tada je u nekim razgovorima sa hrvatskim javnim glasilima pokazivao određenu razliku u stavovima prema nekim osjetljivim pitanjima, koji su tada bili emitirani iz Srpske pravoslavne crkve. Pa je tako, između ostaloga, u jednom intervjuu rekao da smatra da su srpski i hrvatski istraživači došli do nekakvog sličnog broja žrtava (Jasenovca) – po njemu je to od 80–90–100 tisuća, pa do 200 tisuća. A onih 700 tisuća, ona brojka koja je bila službena u jugoslavensko doba, za njega je bila odbačena. I tako je na jednoj tribini, ovde u Zagrebu, javio se za riječ i slično govorio, rekao je čak da se može primjetiti da u Srbiji ponovo postoji jedan paradržavni pokret preuveličavanja, znači vraćanja na te velike brojke – 700 tisuća, pa čak i milion žrtava, što je stvarno pretjerano. On se drži, bio bi skloniji ovom nižem broju, koji naravno – za nas koji se bavimo time ozbiljno – također je velik, izmišljen, mitomanski broj. Tako da on spada u ovo društvo mitomana, koji govore o 80 tisuća navodnih žrtava u Jasenovcu, dok su oni koji govore o 700 tisuća ili više – pravi mitomanijaci.

Епископ славонски Јован: Број жртава Јасеновца у будућим енциклопедијама неће бити 600 или 700 хиљада (2015)

Da, da, u Srbiji se govori čak i o milijun i 400 tisuća žrtava, ima ljudi koji i te brojke vrte. Kako se vrh SPC drži prema Ćulibrku?

– Čim je on počeo govoriti takve stvari, oni su njemu zabranili da govori o tim brojevima. On je to doista i poštivao. Od tada on ne želi govoriti o brojevima, gostovao je na Hrvatskoj televiziji, bio je upitan kojem bi se broju priklonio i on je rekao da o tome ne želi razgovarati. Doista, pokazao se kao dobar vojnik svoje partije, odnosno organizacije kojoj služi. Međutim, tu njegovu izjavu od pre nekoliko godina ponovo je lansirao jedan bosanski portal o onima koji pretjeruju, a među njima je recimo Milorad Dodik. Dodik svake godine i sve više tamo ulaže novca, u ponovnu propagandu koja je postojala prije…

Na koji način?

– On je već obećao, zajedno sa predsednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, patrijarhu Porfiriju da će u Gradini, selu koje se nalazi prekoputa jasenovačkog logora, sagraditi veliki memorijalni centar. On je, čini mi se, dao nešto novca za uređenje jedne kuće u Jasenovcu u koju je upravo vladika Jovan stavio neke knjige kojima će kao napraviti istraživački centar o stradanjima Srba u Drugom svjetskom ratu, i prije i kasnije i zauvjek. Ispala je svađa između mitomana i mitomanijaka, svađa na desnici… Tu se onda uključili i neki akademici SANU, notorni Vasilije Krestić, koji cijelim svojim povijesničarkim radom želi stvoriti famu o tzv. genocidnosti Hrvata prema Srbima. I on to radi na vrhunski propagandno-marketinški način. On je prvi SANU formirao jedan odbor koji se bavi tom povješću, imao je poprilično resursa da se bavi izdavanjem. Svi oni pušu u isti rog, samo su se sada pojavile nijanse: mitomanijaci su iz Izraela u Srbiju naručili, doveli su jednoga povjesničara – sad otkrivaju da se on povješću bavi jako kratko, da je prije bio šlager pjevač ili tako nešto. Kada je došao u Srbiju, odmah su tražili od njega da napravi knjigu, a on je rekao da pre godinu dana nije ni čuo da postoji Jasenovac. Međutim, isproducirao je knjižurinu od šest kilograma, naravno to mu je isproducirao upravotaj milje o kojemu sada govorimo, knjižurina ogromna, velika, a u kojoj zapravo nema ništa – nego su u njoj samo budalaštine iz socijalizma o noževima, bodljikavoj žici, izmišljotine o masovnim serijskim ubistvima, klanju itd.

Милорад Додик: Амерички амбасадор Марфи понизио српске жртве говорећи о жртвама нацизма и фашизма у Јасеновцу

Fantastično kako oni govore u te laži Dodika koji govori o 800 tisuća, o milion, pa onda ima teza „milion samo Srba“ a onda ovi drugi… Je li doista u Srbiji neko vjeruje tim lažima?

– Taj Muzej žrtava genocida je isto napravljen da bi hranio ovu priču. I oni su tako, skupljajući ta imena – a imena se uglavnom skupljaju iz jugoslavenskih popisa žrtava, koji su vrlo nepouzdani, koji su preuveličani, gde se ponavljaju imena po više puta, gde su ljudi koji su doista postojali, stradali negdje drugdje a pripisivani Jasenovcu – ali čak i taj Muzej genocida, nazovimo ga pežorativnije, je isto skupio tu negdje oko stotinak tisuća imena za Jasenovac. I tu je njihov dotadašnji direktor – koji se zove Veljko Đurić i porijeklom je iz Hrvatske, iz Dalmacije – počeo se čak suprotstavljati nekim od ovih mitomanijaka najgorih… Ima jedan Srboljub Živanović, čovek koji je kao mlad sudjelovao u jednoj ekshumaciji 1964. u Jasenovcu, tu je pronađeno tek nekoliko stotina tijela, nažalost, i jedan je previše ali – stotina tijela, da bi 30-40 godina kasnije počeo govoriti kako su pronašli stotine tisuća… Čak ga je je i taj Veljko Đurić u jednoj knjizi ismijao, opovrgnuo i pokazao koji su zapravo bili pravi rezultati tih ekshumacija. Ko hoće može pogledati knjigu na Internetu, čak postoji podatak da su u jednoj jami pronašli tijela četrdesetak tijela mladića od 20 do 40 godina, koščatih, snažnih, kratko ošišanih… To ne asocira na logoraše, mada jasenovački logoraši nisu bili sitni i iscrpljeni, izgledali su normalno, kao i drugi stanovnici tog vremena. Ali ova visina, snaga, koščatost – asociraju da bi to mogli biti neki vojnici. A ti vojnici su mogli biti dovedeni i pogubljeni čak i posle završetka rata. Tako da je (Veljko Đurić) tom knjigom bio otvorio niz pitanja, i rezultat je bio – smijenili su ga. Smijenili su Veljka Đurića koji je krenuo niz nos tim mitomanijacima. Došao je novi ravnatelj, Dejan Ristić, koji pokušava plivati između, više govori o fenomenima – isto izbjegava brojeve, jer zna da je tu sklizak teren – oni su tu nedavno objavili popis djece, poslije one operacije na Kozari 1942, koja su bila liječena u zagrebačkim, sisačkim, jasenovačkim prihvatilištima i bolnicama. I oni su to objavili kao ne znam kakav svjetski ekskluziv, napravili su oko toga jednu misteriju, kao da su tajne službe Srbije, Rusije, Kine dokopale tog fenomenalnog otkrića – a taj popis postoji godinama u Hrvatskom državnom arhivu i mi smo neke njegove djelove objavili. Ako hoće dobro pogledati taj popis, onda mogu vidjeti da su ta djeca zbrinjavana, da su liječena, da im se pomagalo.

Вељко Ђурић Мишина: Крестић и дружина индиректно потенцирају број жртава Јасеновца а директно раде против мене и садашњег директора Музеја

Погледајте целу емисију

Наслов, препис и опрема: Стање ствари

Categories: Преносимо

Tags: Јасеновац, Вељко Ђурић Мишина, Дејан Ристић, Игор Вукић, НДХ, Тихомир Дујмовић, епископ славонски Јован, ревизионизам