Boris Buden: Hrvatska je udbaško-ustaška tvorevina

(Lupiga.com, 19. 2. 2014)

Boris Buden jedan je od najvažnijih intelektualaca s područja bivše Jugoslavije. Još početkom ’90-ih velikim dijelom predvidio je sve što nam se dogodilo. U velikom intervjuu za Lupigu govorio nam je o prosvjedima u BiH, hrvatskoj politici, Crkvi i drugim zanimljivim temama. Hrvatski premijer Zoran Milanović, primjerice, za Budena je otjelovljenje noćne tmine, povijesnog pomračenja socijaldemokracije na strani sile i nepravde. Jasmila Žbanić, kaže Buden, pokazala je da mrzi Hrvate. Otkrijte zašto. Što se Crkve u Hrvata tiče, Buden ukazuje na njeno stvarno Sveto Trojstvo: seks, nekretnine i Ante Pavelić. Budena čitamo danas da bismo znali kako će nam biti sutra

buden-0

Glavna tema zadnja dva tjedna su protesti u Bosni, prvenstveno palež institucija, koji se dogodio 7. veljače te plenumi koji se organiziraju u desetak gradova u Bosni i Hercegovini. Kako ste doživjeli provalu nasilja u BiH i smatrate li da plenumi mogu voditi stvarnoj demokratizaciji društva u BiH,  toj ustavno i institucionalno rasturenoj zemlji?

– Osnivanje plenuma nakon pobune valja promatrati u kontekstu nasilja, onih paljevina i uništavanja državnih institucija, koje ostaje simbolički isključeno iz samog čina pobune. Pritom ne mislim na neprijatelje pobune, na one koji se tom pobunom osjećaju ugroženi, ne samo konkretno, materijalno nego i ideološki, i koji su to proglasili huliganizmom, nego i na same aktere koji imaju potrebu moralistički opravdavati to nasilje pa ga opisuju kao element pobune koji je izmakao kontroli, kao trenutak slabosti, izraz doduše opravdanog, ali time ne manje iracionalnog bijesa ljudi. Ne smijemo nasjesti na logiku suprotstavljanja iracionalnog i racionalnog, barbarskog i civilizacijskog, to je ona ista logika koja je ljude dovela u ovo bezizlaznu situaciju u kojoj su posegnuli za nasiljem, logika kojom su ti isti ljudi u nedavnim ratovima na bivšejugoslavenskom prostoru svi skupa isključeni iz moderne civilizacije, kao da su njihovi politički problemi problemi primitivnih naroda, ljudi zaostalih u civilizacijskom razvoju.

Zato ne smijemo ponavljati tu logiku kad je riječ o današnjem nasilju. Ja, naprotiv, vidim u tom nasilju racionalni čin. Neki komentatori sami su to osjetili i eksplicitno naglasili kreativni karakter te destrukcije. Ja bih ga radije nazvao utemeljiteljskim nasiljem, u čemu i jest njegova kreativnost. Riječ je o trenutku u kome istodobno dolazi do dekonstrukcije jednih i konstrukcije drugih društvenih veza. Riječ je o činu suverenosti, o simboličkoj destrukciji jednog oblika društvenosti koji je nametnut postojećim državnim sistemom i koji je izgubio svaku legitimaciju, i koji je sam postao oblik društvene samodestrukcije, materijalizirane u državnim institucijama i s druge strane, o uspostavi novih društvenih veza, izvan tih institucija, na njihovim ruševinama.

Dan kasnije, nakon što su spaljene zgrade državnih institucija, isti građani koji su prosvjedovali izišli su na ulice i organizirano čistili nered. 

– U onom povratku na scenu nakon rušenja i paljenja, u namjeri da se pospremi i očisti onaj kaos koji su ostavili za sobom, građani Tuzle nisu se otrijeznili nakon iracionalnog ludovanja prethodnog dana. Naprotiv, njihov čin je akt uvođenja samokontrole, kontrole nad vlastitim nasiljem i njegovim posljedicama, to je moment u kojem ljudi znaju da je država mrtva i da je na njima da počiste i pospreme, ne za sobom, nego ispred nje. Oni su suveren, ne država. Plenum je sljedeći, logični korak. Riječ je o početku. Ne o društvu koje hoće bolju, efikasniju, humaniju, socijalniju, pravedniju i ne znam kakvu još savršeniju državu, nije riječ o pužu koji hoće novu veću i ljepšu kućicu, nego o novom socijalnom biću, o stvaranju novog oblika društvenosti koji sam stvara svoj politički i institucionalni izraz.

buden-1

„Svojom izjavom Jasmila Žbanić otvoreno je stavila do znanja da mrzi Hrvate“ (FOTO: Simon Eymann)

 

Zato nije stvar u tome da ti plenumi artikuliraju glasno ono nešto za što je sistem slijep i gluh, recimo socijalno pitanje s onu stranu etničkih odnosno nacionalnih podjela. Sistem je ustrojen tako da on jezik socijalnog protesta i zahtjev za socijalnom pravdom nužno ne razumije. U tomu i jest njegova legitimacija, i to, da se ne zavaravamo, demokratska, bar prema paradigmi demokracije koja je ljudima u Bosni i Hercegovini nametnuta kao jedina moguća. Ali oni su to shvatili. Oni znaju da Bosna i Hercegovina nije naprosto failed state, kako se to kaže na jeziku aktualne hegemonije, dakle zakazala država, nego da je ona identitetski kavez u kojem je jedini proces koji svih ovih godina savršeno funkcionira upravo proces društvene samodestrukcije. Plenumi su početak društvene samokreacije, početak jednog dugog i neizvjesnog procesa za kojeg za sada ne možemo reći ništa drugo nego da je autentično demokratski, između ostaloga i zato što je u stanju racionalno uključiti i vlastito nasilje. Ali ne treba se zavaravati. Snage termidora, kao i uvijek, spremaju opak odgovor.

Kako ste doživjeli Milanovićev posjet BiH? Je li to bila podrška političkim elitama, među kojima i Draganu Čoviću, smirivanje strasti, raspirivanje nacionalizma…?

– Svojom izjavom „Milanoviću, marš kući“ Jasmila Žbanić otvoreno je stavila do znanja da mrzi Hrvate. Da je u stanju bar malo suosjećati s njima, ne bi im ga slala natrag. Rekla bi jednostavno: „Milanoviću, marš!“. Nek’ ode zauvijek, ne natrag u Hrvatsku, nego u ropotarnicu povijesti kamo i pripada zajedno sa ovom socijaldemokracijom koju u Hrvatskoj otjelovljuje. U trenutku kad u Bosni i Hercegovini izbija socijalna pobuna za koju i najlicemjerniji moraju priznati da je opravdana ili bar utemeljena u stvarnim razlozima, ovaj socijaldemokratski političar odlazi onamo, ne da izrazi solidarnost, socijalnu, političku, ideološku, solidarnost na koju ga obvezuju vrijednosti i ideali političke opcije koju zastupa ili bar pretendira da zastupa, nego da se uliže krvnim neprijateljima tih istih vrijednosti i ideala. Milanović je otišao u Mostar po simpatije hrvatskih nacionalista, po njihove glasove na predstojećim hrvatskim izborima. Time nije učinio ništa u suprotnosti s politikom hrvatske socijaldemokracije. Naprotiv, samo je dokazao da je zakonito dijete Ivice Račana, najbolji učenik škole političkog oportunizma, moralne beskrupuloznosti, intelektualne praznine, povijesne kratkovidnosti, sramotnog kukavičluka, ukratko personifikacija historijske bijede hrvatske socijaldemokracije. On je njenu dekadenciju, upravo ovim svojim posjetom Mostaru, dovršio. Nakon što je izdala svoje temeljne principe, u prvom redu one socijalne pravde i barem načelnog internacionalizma, i nakon što je demontirala socijalnu državu brže, bolje i temeljitije od nacionalista, dakako ne bez njihove svesrdne podrške, ona se danas svela na ubogo šićarenje nacionalističkih glasova. Skuplja mrvice po stolu nakon krvave nacionalističke gozbe. Može li bjednije? Ne može. Zato je Jasmila Žbanić, koliko god bez samilosti nad Hrvatima, ipak odabrala pravi ton u komunikaciji s Milanovićem: „Marš!“ To treba shvatiti u smislu onog poznatog refrena pjesmePadaj silo i nepravdo, koja vuče korijene iz hvarske pobune pučana: Bjež’te od nas noćne tmine, svanuo je i naš dan. Milanović danas i nije ništa drugo nego personifikacija te noćne tmine, lik u kojem je hrvatska socijaldemokracija doživjela svoje konačno povijesno pomračenje. Ona je danas na strani sile i nepravde, ona sama je ta tmina koju treba otjerati da nam ponovo svane dan.

buden-2

Želimir Žilnik i Boris Buden na predstavljanju knjige Uvod u prošlost u Zagrebu (FOTO: Lupiga.Com)

U knjizi Uvod u prošlost Želimir Žilnik prepričava iskustva Titove prevoditeljice iz Drugog svjetskog rata. Kaže da su Churchill i Tito znali pričati jednostavno, kao mala djeca, što je po njoj odlika vrlo inteligentnih ljudi. Mi pak imamo premijera koji OBOŽAVA Churchilla i rado ga citira, ali se obožava nabacivati latinskim frazama pa ga jedva itko razumije. Što reći o njemu?

– To govori o bahatosti hrvatskih građanskih i političkih elita. Oni su svi bahati. Riječ je o raspadu nečeg što se zove hrvatsko društvo, što uopće nema više smisla i više se ne može govoriti o njemu kao cjelini. Imamo te elite koje su u osnovi kompradorske, što znači da su servisi kolonijalnih sila. Njihova zadaća jest da predstavljaju, odnosno prevode interese i naredbe globalnih igrača, onih moćnika koji odlučuju i postavljaju norme, bilo da je riječ o MMF-u, EU ili NATO paktu. Ljudi intimno osjećaju da te elite nisu tu zbog njihovih interesa i tu imaju pravo. Bahatost jednog Milanovića je naprosto simptom istine da on tu nije zato da bi bio na raspolaganju ljudima, niti ga se to tiče. Problem je u našim građanskim liberalnim elitama, njihovim hipokrizijama i lažljivostima. Problem je u Josipoviću koji, naravno, kako je ono rekao, nije ateist nego agnostik. Kao fol ne zna, nema dovoljno informacija. Ljudi osjećaju da je to lažljivo! Ta lažljivost, koja je sastavni dio političke kulture, postala je endemska. Ljudi znaju da Vesna Pusić nije ministrica vanjskih poslova zato da progura hrvatske interese, nego zato da se slika s njima tamo! Nikakvu drugu ulogu ona nema i svi znaju da je to njezin veliki životni cilj. Ljudi se s time mogu samo pomiriti. Zašto? Zato što treba biti netko i nešto da bi se moglo igrati na toj sceni. Riječ je o političkoj dekadenciji u tim međunarodnim razmjerima. Činjenica je i da te političke elite odlučuju oko malo toga. Svi ekonomski parametri su im zadani, kao i ideološki parametri, a to je hrvatski nacionalizam ili u svojoj liberalnoj građanskoj verziji, koja je soft ili hard verziji. Koji je izbor? Hoćeš li biti soft ili hard nacionalist? To je dilema, velika dilema hrvatskog birača pred nove izbore. A tek njihov nepojmljivi oportunizam! Ta bahatost je zamjena za stav. On je bahat zato što je istina njegove političke pozicije čisti oportunizam. Taj oportunizam je posebno jak u hrvatskoj takozvanoj socijaldemokraciji, čija odgovornost za rat još nikada nije osviještena. Možda bi to trebalo reći, možda bih ja to trebao potegnuti pa reći: Ja smatram Račana gotovo odgovornijim za rat od Franje Tuđmana.

Zašto?

– Zato što je hrvatska socijaldemokracija – hrvatski Savez komunista tada – u svom prilagođavanju povijesnim promjenama izdala u najmanju ruku dvije temeljne, esencijalne karakteristike. Jedna od njih je internacionalizam. Činjenica je da je ta partija imala svoju legitimaciju s onu stranu čisto etnički nacionalnog korpusa i da se u Drugom svjetskom ratu izborila iz svoje apsolutno marginalne pozicije, ne isključivo na bazi hrvatskog etničkog nacionalizma, nego onoga što su oni zvali tada bratstvo i jedinstvo, a za što mi nemamo riječ danas. Drugo, izdala je ideju socijalne države. Napravila je tu ideološku transformaciju u smjeru neoliberalizma, što je već bilo u osnovi pripremljeno prije ’91. godine. Činjenica je da je 1991. godine veliki broj Srba glasao za hrvatsku socijaldemokraciju i da taj Račan nije tada stao uz te Srbe. To je zločin i to je izdaja! Trebao je stati uz njih i trebao je inzistirati na tom elementu, a odlučio se za čistu etničku politiku. To je trenutak u kojem je ta partija završila i ukinula razlog vlastitog postojanja. I sada imamo nešto što je oblik soft nacionalističkog, neoliberalnog kvazisocijaldemokratskog postblerovskog Ništa.

buden-3

„Smatram Račana gotovo odgovornijim za rat od Franje Tuđmana“ (FOTO: Picasa/Open Institutions)


Kako vidite ulogu Katoličke Crkve u političkom životu Hrvatske?

– Od početka je bilo jasno što je bio program katoličke crkve – ideološki, nacionalistički program. Zašto hrvatska socijaldemokracija nije išla u sukob s Katoličkom crkvom? Da je prije dvadeset godina išla s crkvom u sukob to ne bi bio sukob s vjerom. Kad pričamo o hrvatskoj katoličkoj crkvi pitanje je dal’ ondje ima netko tko vjeruje u boga. Tu se uopće ne radi o vjeri! Radi se o političkoj sili koja je infrastrukturno smještena duboko u korijen, koja je najveća i najmoćnija politička ideološka organizacija u Hrvatskoj, moćnija od bilo koje stranke i koja ima ogromne privilegije. Njena ideologija se ne zasniva ni na kakvoj vjeri u boga, nego se zasniva na opsjednutosti seksom – tko, s kim, kako, zašto, s koje strane, koliko puta, u kojem prostoru; opsjednutosti nekretninama i opsjednutosti Antom Pavelićem. To je sveto trojstvo hrvatske katoličke crkve! Zašto je onda netko tretira kao što ona nije, a ona nije vjerska organizacija. Nije! Ona je politička sila i s njom treba ući u politički sukob, prozivati je za ono za što ona stoji. Ona stoji za ustaštvo, onda je treba prozivati za ustaštvo. Onda ne treba raditi kompromise s njom! I ne treba joj se ulizivati kao ovaj jadnik Josipović, govoriti: „Ja sam agnostik, nisam siguran jel’ ima boga.“ Nitko te ne pita ima li boga! Hrvatska katolička crkva uopće se ne zanima za pitanje ima li boga ili nema, ona ima druge interese i treba ući u sukob s tim interesima.

Josipoviću i hrvatskim agnosticima oportuno je surađivati s Crkvom. Sukob s Crkvom ne bi im donio politički probitak.  

– Oportunizam – ako postane kroničan, kao što jest – zamjena je za politiku. To je ta socijaldemokracija: ništa drugo nego rezultanta kroničnog, patološkog oportunizma. Hrvati su oportunisti iz strasti. To je onaj trenutak kad se najdublji osjećaji artikuliraju u oportunizmu, a koji ih je doveo tamo gdje jesu – nikamo. Da li je ta stranka uopće u stanju nešto naučiti iz svoje dijelom slavne prošlosti? Može li vidjeti kako se jedna manjina može izboriti za nešto, ako je u stanju artikulirati ispravno političku poziciju, ako je spremna otvoreno ući u sukob onda kada su sile s kojima se sukobljava beskonačno jače od nje? Ako su u stanju to zaboraviti, onda oni nemaju raison d’etre. Onda se oni ne nastavljaju ni sa čim, onda su oni oblik izdaje. A ta izdaja nije samo izdaja nekih socijalističkih principa, to je izdaja najboljeg interesa svoga naroda na koji se oni pozivaju. U određenim je interesima taj narod potpuno nezastupljen, a sekularizam jest u interesu ljudi.

buden-4

„Hrvati su oportunisti iz strasti“ (FOTO: 6yka.com)

Vidite li ikoga na javnoj sceni tko bi mogao biti sadržajniji, posebno na ljevici?

– Budući da uvijek živim na margini i tu imam pregled, mogu reći da je ono što se zbiva na margini strašno zanimljivo: Od studentskih protesta do raznih lijevih opcija, jedne nove generacije koja različito i kritički razmišlja ne samo o svom vremenu, nego i u smislu kulturne kritike. Ta generacija različito razmišlja o prošlosti i povezana je izravno sa transnacionalnim oblicima političke borbe, uostalom, kao i hrvatska konzervativna desnica. Tu postoji jedna, neću reći opcija, nego mogućnost i postoje akteri koji su aktivni. Ja nisam onaj koji zna i koji bi trebao reći što bi oni trebali raditi, ali ono što je možda dobro jest da oni nisu politička opcija za koju bi se moglo glasati na izborima. Činjenica je da su u stanju dovesti u pitanje same ideološke parametre naše situacije, uključujući i parlamentarizam, višepartijski sistem i postojeći sistem isključivanja ekonomske sfere iz političkog života.

Kakav je vaš odnos prema njemačkom parlamentarnom Die Linkeu? Imaju li šanse ući u vlast, budući da se ostale stranke ponašaju kao da su šugavi? 

– Poznajem rad Die Linkea i sudjelovao sam na njihovim skupovima, na njihov poziv. No, imam veliki problem s njima, jer su oni, po meni, odveć njemačka stranka da bi uopće mogli parirati izazovima s kojima se suočava izvanparlamentarna ljevica. Za mene Die Linke nije nikakva realna opcija. Prije mjesec dana sam bio na jednom skupu o nacionalizmu i način na koji Die Linke razmišlja o tom fenomenu pokazuje da je to provincijalna njemačka stranka, koja se ne može osloboditi traumatskog njemačkog diskursa, koja shvaća fašizam kao nešto isključivo njemačko. Ona zaboravlja internacionalni karakter fašizma i činjenicu da je Europa već jednom bila ujedinjena pod fašističkim strankama, pod vodstvom Hitlera i Mussolinija, kao i da su u svakoj, uključujući hrvatsku državu, postojali kvislinški režimi koji su podržavali fašističku opciju. Uopće nije u stanju prepoznati opasnost fašizma kao nešto ne-njemačko i potpuno je slijepa za ono što se zbiva vani. Diskusije koje sam vodio s njima su potpuno irelevantne i za mene potpuno nezanimljive. Po meni oni nisu nikakva opcija i od njih ne očekujem ništa.

Postoji li po vama ikakva opcija na svjetskoj političkoj sceni?

– Opcija je Edward Snowden! To je zanimljivo, ono što zovemo zviždačima. Taj je čovjek napravio izdaju državnog interesa. Što to znači? Kad govorimo o tim milanovićima i socijaldemokratima, treba pitati: Jesu li spremni u ime nekog univerzalnog demokratskog dobra izdati hrvatske nacionalne interese? Tko je spreman to učiniti? Hajde da vidimo. To je izazov i ti izazovi postoje. Kao što postoji i dio javnosti koji razumije u čemu je problem i koji se buni protiv toga. Ne vidim da je šansa u nekoj opciji, već u otvaranju konflikata, otvorenoj artikulaciji sukoba, kritici hipokrizije i moralizma, to su momenti dekadencije. Opcija je u istini i otvorenoj artikulaciji vlastitih interesa, u pristajanju na sukob.

Što se tiče Snowdena, nije li zanimljivo da su ljudi prije bježali na Zapad tražeći političke azile, a danas bježe na istok ili socijalistički jug. 

– Ne mislim da te kategorije istoka i zapada danas nešto puno znače. One su ideologemi. Gramsci je dobro rekao kako je svako mjesto na kugli zemaljskoj jednako zapadno i istočno, ostalo je sve ideološko-kulturološka nadgradnja. Sasvim je slučajno Snowden završio na istoku, mogao je biti i negdje drugdje. Ali to govori o dosegu moći takozvanog Zapada. Snowden tamo nije jer mu nitko nije dao azil, jer su svi podčinjeni određenoj moći i u situaciji su da progone onoga koji je otkrio da se njihovi najvažniji političari prisluškuju. Istovremeno, ne prozivaju prisluškivače. To je problem, ali on ima manje veze s istokom i zapadom. Da je homoseksualac, Snowdenu bi bilo jako teško u Rusiji. To su pukotine tog globalnog sistema koji ih ima baš zato što je globalan. Pa onda netko zapadne u neku pukotinu gdje nađe zaštitu na neko vrijeme, kao što ja živim u Berlinu, koji je jedna takva pukotina gdje neke stvari funkcioniraju bolje nego drugdje.

buden-5

„Oni su zadužili svoju djecu i djecu svoje djece što je zločin nad zločinima o kojemu nitko ne govori“ (FOTO: 6yka.com)

Mislite li da postoji ozbiljna opasnost da završimo u nekom obliku diktature ili autokracije?

– Mislim da mi sad živimo u diktaturi određenih ideoloških koncepata. Živimo u apsolutno suženoj svijesti u kojoj su nam opcije ograničene. Živimo u obliku diktature u kojoj neki među nama imaju jako puno slobode – kao ja, austrijski državljanin koji živi u Berlinu – do apsolutne prekarizacije i masovne pauperizacije, u kojoj ne znamo što ćemo biti sutra, kako ćemo prehraniti svoje dijete. Tko je 1990. godine mislio da će tolike mase osiromašiti, da će biti u dužničkom ropstvu? Oni su zadužili svoju djecu i djecu svoje djece, što je patološki, što je zločin nad zločinima o kojemu nitko ne govori. Nitko ne govori o dužničkim odnosima kao temeljnom obliku podjarmljivanja diktature u kojoj živimo, odnosima između dužnika i vjerovnika u artikulaciji suvremenog kapitalizma i njegovih mehanizama. Nitko ne govori da smo robovi. Zašto se kaže dužničko ropstvo? Zato što su ljudi robovi! Govorimo o ropskom sistemu, u kojem smo sami sebi stvorili robovske uvjete. Kad će vratit’ dugove ako nema rasta? Crkva govori da hoće više djece, a svako dijete se rađa s ogromnim dugovima. Nek’ Crkva plati te dugove.

Nakon svega, zašto ste skupa sa Želimirom Žilnikom rušili Jugoslaviju?

– Nije riječ o rušenju Jugoslavije. Jugoslavija jest bila poprište političkih borbi u kojima smo i Žilnik i ja zauzimali za određene stavove. Nismo ni Žilnik ni ja mogli srušiti Jugoslaviju. Savez komunista i najsnažniji institucionalni momenti tog sistema su rušili tu zemlju. I tu nismo ni Žilnik ni ja mogli učiniti ništa. Ja sa svoje strane mogu samo govoriti o naivnom liberalizmu 80-ih godina, naivnoj vjeri u demokraciju, javnost, viziju politike bez nasilja. Moralistički diskurs se danas zgraža nad nasiljem. Danas se nad jezikom mržnje zgražavaju oni koji su šutjeli devedesetih godina, kada u Hrvatskoj nije bilo nikakvog drugog jezika osim jezika mržnje. Ništa im nije palo na pamet, nisu imali nikakav jezik, kamoli jezik tolerancije, a tada je kompletna javnost bila apsolutno zasićena isključivo jezikom mržnje. Ali to je ta hipokrizija i pokvarenost klasičnih liberala. Ne mislim da sam rušio Jugoslaviju, iako mogu reći, kao što sam to rekao i dok sam bio u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, da nisam bio jugoslavenski patriot. To ne znači da sam bio hrvatski patriot. To samo znači da nisam patriot. I kad su me zbog toga prozvali u JNA, rekao sam: „Pa što hoćete, proleteri nemaju domovine! Nije li to princip na kojem je zasnovana vaša vlast? Ne možete od mene tražiti patriotizam.“ Važno je kritički reflektirati tu naivnost, a o tome da smo mi bili u moći srušiti ili spasiti Jugoslaviju, to bi bilo veliko precjenjivanje naših mogućnosti.

Želimir Žilnik se žalio kako ga sjećanje ne služi optimalno, pa je neprestano kroz druge izvore provjeravao ono što vam je govorio za potrebe knjige. Koliku ulogu igra ta manjkava organska memorija u stvaranju povijesti i koju će ulogu imati Google u rekonstrukciji sjećanja budućih generacija, s obzirom da se sve više oslanjamo na njega kao na ‘outsourcani’ mozak?

– Ako konzultirate hrvatsku Wikipediju, onda će vam Google pričati jednu istinu, a ako konzultirate drugu ili treću stranicu… Dakle, stvar ne pomaže. Nije stvar u Googleu. On jest jedna ogromna arhiva, a kako ćete vi s njom postupati to je otvoreno pitanje. Po mom sudu, to je političko pitanje, pitanje sukoba. Nije to pitanje da li se netko sjeća ili ne, nego aktiviranja nečega. Svaka prošlost je prošlost određene sadašnjosti. Hrvatska i jugoslavenska prošlost je ona o kojoj se sada priča u ovom odnosu snaga. Tu sad prevladava taj pojam „mi“: Mi Hrvati smo radili ovo, mi Hrvati smo radili ono. Zanimljivo je da se u tom diskursu događa nacionalna subjektivacija, što je smiješno, jer ljudi koji danas žive i imaju neke svoje probleme guglaju i onda kažu: „A onda smo mi Hrvati 1920. radili to i to“.

To je apsurdna izjava! Ali, eto, ona ima svoju političku težinu i ona je politički artikulirana u smislu da su neke stranke identificirane i stoje iza te priče. Pa kažu: “Mi Hrvati smo bili u toj Jugoslaviji pa je ona bila pogrešna, pa smo mi Hrvati izašli, mi Hrvati ovo, mi Hrvati ono…” Problem je što ljudi uče u školama da postoje ti Hrvati i ti diskursi. Problem je u tome čega ćemo se sjećati, a to nije stvar onoga što se može izguglati i što postoji u arhivi, nego odnosa konkretnih snaga u političkoj borbi.

buden-6

Modernizacija ovih prostora došla je iz šume, na partizanskim bajunetama (FOTO: Otvorene institucije)

Vi morate biti u mogućnosti aktivirati nešto. Walter Benjamin je govorio kako postoji takozvana kulturna povijest, Kulturgeschichte, koja je teret na plećima čovječanstva. Riječ je o tome da se taj teret zbaci s tih pleća i uzme u ruke, da se s time radi. Vi tu uvijek imate različite koncepte. Vi možete o povijesti razmišljati klasično modernistički, možete biti liberal, komunist, ovo ili ono, možete pristupati prošlosti na način da pišete o povijesti umjetnosti. Kad vidite izložbu Vojina Bakića u MSU, onda vi vidite da je ta izložba napravljena s idejom reinkorporacije, odnosno inkorporacije djela jednog individualnog umjetnika u nekakvu priču o povijesti umjetnosti. I onda to možete shvatiti kao izraz tolerancije, pozitivnog sjećanja: „Evo, donedavno su mu minirali spomenike, a sad vidimo da je bio jako važan i da on zauzima jedno važno mjesto u…“ U čemu? U priči o povijesti hrvatske umjetnosti. Postoji li ta priča? Postoji li ta priča o povijesti umjetnosti uopće, kad kritičari kao što je Arthur Danto tvrde da se zapravo suvremena umjetnost distancira od same ideje povijesti umjetnosti, od toga da je uopće moguća jedna koherentna priča u kojoj se jedna umjetnička forma ili pravac nadovezuje na drugi, ovaj na treći, da se stvara nekakav lanac? Tako se uči povijest umjetnosti, a sam taj način pripovijedanja umjetnosti je pogrešan.

Kako ste vi doživjeli tu izložbu?

– Problem s tom izložbom za mene je taj upravo traumatski moment s Bakićem, a to je da imamo čovjeka kojemu je ovaj režim, ova vojska, ova ideologija uništavala spomenike. To uništavanje, ta činjenica barbarstva, u kojoj taj čovjek stvara umjetnost, sveprisutna je. Netko je bio ministar kulture u trenutku kada su se rušili ti spomenici. Netko je bio komandant vojnih jedinica koje su angažirale tu inženjeriju. Netko je platio eksploziv kojim se to uništavalo. Netko je šutio. O tome nema priče u izložbi. To su te forme normalizacije, revizija kroz sjećanje; kroz revalorizaciju i reinkorporaciju jednog stvaraoca i kulturne činjenice vi vidite da je ona oblik zaborava, jer se zaboravlja sama konfliktna istina te umjetnosti. Očigledno tu postoji nekakav temeljni nesporazum između hegemonije vladajuće ideologije i modernističkih koncepata apstraktne umjetnosti, postoji ideološki sukob. A zašto se on, budući da postoji u realnosti, ne artikulira u toj izložbi? Zašto se izložba ponaša kao da ga nema pa ga tek usput spominje? Zašto ne vidimo ruševine, umjesto ga to gledamo kao da se nije ništa dogodilo? To je različiti odnos. Vi u svakom momentu kad se aktivira sjećanje zauzimate nekakav stav prema stvarnosti u kojoj živite i taj stav je konfliktan i traumatski. Vi ste ili u sukobu ili niste. Pitanje koje nedostaje je, dakle, tko je bio ministar kulture u trenutku kad se ruše ti spomenici – Znamo to, naravno (Vlatko Pavletić, op.a.) – pa da vidimo onda što je hrvatska kultura: barbarstvo unutar samog koncepta hrvatske kulture, unutar samih institucija. To je barbarstvo! Onda se o tom barbarstvu mora pričati, a ne diviti se pojedincima: „Jao! Pa to ima svoga mjesta u hrvatskoj kulturi!“ A što je s barbarstvom? Za njega nema mjesta?

Službena povijest kaže da su barbari i tlačitelji bili Jugoslaveni, da su oni gušili slobodnu riječ. Žilnik, pak, kaže da je na njegov rad mogao pljunuti svatko tko je htio, ali i braniti ga, jer je pluralizma u javnoj i kulturnoj sferi ipak bilo.

– Žilnik je govorio da se ta prošlost danas ideološki simplificira. Djeca danas imaju pojednostavljenu sliku jugoslavenske prošlosti, napose kulturne prošlosti. Među djecu ovdje ne ubrajam samo đake prvake, nego kompletnu generaciju koja je odrasla u toj novoj hegemoniji hrvatskog nacionalizma, hegemoniji i ideologiji hrvatske Katoličke Crkve; dakle ne govorim o vjeri, nego političkom konceptu društva, nacije, države, normi, vrijednosti i svrha. Oni misle otprilike da su tada bili, ono što dobro zvuči na engleskom, „freedom loving“ umjetnici koji su htjeli stvarati u slobodi, ali eto bila su ideološka ograničenja pa im je sloboda bila onemogućena, a onda je komunistički totalitarizam propao pa sad imaju slobodu. Sad kad malo pogledate kako se stvara pojam „crni val“ i kako se argumentira krajem 1960-ih i početkom 1970-ih u najvažnijim novinama, Borbi, koja mu posvećuje cijeli blok od osam stranica, vi vidite kako je sofisticirana ta teza. Nema tu citiranja Karla Marxa i ideoloških fraza; tu se argumentira ne samo terminologijom već i logikom Hollywooda i najvećih američkih kritičara, New York Timesa i američkih producenata. Oni su ti koji su pozvani kao advokati na sudište crnom valu. Stvar je puno kompliciranija. I onda kad danas vidite da se Žilniku, kao i nekim stvaraocima iz tog razdoblja, predbacuje nekomercijalnost i negledljivost, onda se ponavlja ista kritika kao ona što se danas shvaća kao partijska, komunistička i ideološka. Ono čega se i ja također sjećam jest da je postojao daleko veći pluralitet opcija, teza i ideoloških (!) pozicija, nego danas. Mi danas živimo u jednom ideološki suženijem prostoru no što je to bilo razdoblje takozvanog zrelog titoizma.

Postojao je veći ideološki pluralizam u jednopartijskom sistemu?

– Da! Bio je jednopartijski sistem, ali čini se da je unutar te partije bilo više konceptualnih, ideoloških i principijelnih razlika, nego što ih ima danas među hrvatskim strankama. Pogledate li ekonomsko pitanje, one su sve na jednim te istim pozicijama, što jest nedovođenje u pitanje neoliberalne globalne ideologije u području ekonomije i privatizacije. Tu nema nikakvih razlika između SDP-a i ovih ostalih. Tada su se u partiji vodile veoma principijelne diskusije o tim pitanjima – i o pitanju vlasništva i viška i tko će njime ovladati i o pitanju radničke klase i o pitanju što je država blagostanja, što je obrazovanje i čemu treba služiti… To su diskusije koje su relevantne i danas! Naša je najveća greška što mi ideološki odvajamo liberalizam i komunizam pa nam se čini da je liberalizam bio ono drugo, izvanjsko komunizma, da je postojao komunistički totalitarizam. Međutim, kad se danas vraćamo u tu konkretnu prošlost, vidimo da je kompletna modernizacija doslovno došla na partizanskim bajunetama iz šuma i da jugoslavenski komunistički revolucionarni pokret nije boljševički. Od sredine 1930-ih boljševizma nema više; Kominterna ne stoji na poziciji klasne borbe, nego na poziciji narodnog fronta. Danas svi upotrebljavaju psovku boljševizma, a jugoslavenska Komunistička partija nije boljševička od 1930-ih godina, ona je partija narodnog fronta koja ima potpuno drugu ideju. Boljševizam i lenjinizam nisu totalitarni sistemi i to je nešto što se zna ako se čita Hannah Arendt, dok staljinizam i hitlerizam jesu. Hannah Arendt nikada nije upotrijebila izraz totalitarizam za titoizam i bivšu Jugoslaviju. To su druge stvari.

Je li socijalistička država morala propasti da bi se to shvatilo ili se to moglo shvatiti iznutra?

– Što znači propasti? Taj sistem kao sistem ima svoju povijest, uzlete i padove, drame i krize, kao što ih ima i kapitalizam: kapitalizam do 2008. kod nas funkcionira drugačije nego nakon te godine i ono što je vrijedilo do tada, ne vrijedi više. Sad vrijedi jedna druga istina. Kako govoriti o tome da je taj (jugoslavenski) sustav bio ekonomski neuspješan, ako se može dokumentirati da je imao 13 posto rasta, što je više od Japana u to vrijeme? Može li se sada u tih 20 hrvatskih poslijeratnih godina uopće zamisliti da postoji rast, bilo kakav? Ili 13 posto rasta, da Hrvatska raste brže od Kine? Između 1965. i 1975. godine, u trenutku kad je Hrvatska žrtva srbo-jugo-unitarističko-komunističkog totalitarizma ili kako se već prikazuje ta 1971. godina, izgrađeno je više od 400 hotela na Jadranu. Otkad je oslobođena, u Hrvatskoj je izgrađeno 20 hotela iliti godišnje jedan. Pa trebalo bi joj 400 godina da izgradi to što je Jugoslavija izgradila u manje od deset godina! O kojim mi to dimenzijama govorimo kada pričamo šta je moguće, a šta nemoguće, šta je rast, a šta nije? S druge strane, kad se analizira moment krize Jugoslavije, kažemo: „Da, to je kriza sistema“.

buden-7

Laž je da svi Hrvati imaju isti interes (FOTO: Otvorene institucije)

Ali to je kriza sistema koji je izašao na međunarodno tržište, zato što je postao takav kakav je bio, sudionikom tadašnjeg internacionalnog kapitalizma. Jugoslavija je od kraja 1950-ih članica Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda i kao članica živi po ritmu tih institucija koje danas vode glavnu riječ. Kao što i Hrvatska uzima kredite i Jugoslavija je uzimala kredite; ona je sudjelovala na tom kapitalističkom financijskom tržištu. Uzimala je kredite pa ju je trefila naftna kriza 1973. – kao što je i mnoge trefila i upropastila – kada više svojim izvozom nije mogla pokrivati troškove uvoza tzv. fosilnih goriva. Rezultat te krize je bila intervencija MMF-a i Svjetske banke, koji su uveli mjere štednje i zamrzli dohotke u bivšoj Jugoslaviji. Dakle, nije partija bila ta koja je određivala dohotke, oni su se određivali tržišno u Jugoslaviji, međunarodni kapital to uvodi. Priča je puno kompliciranija i trebamo je shvatiti, ne da bi se saznala neka apstraktna istina, nego da bismo se prepoznali u kontinuitetu problema, a ne u razlici kvazioslobođenja.

Ponovno smo u krizi, a Vlada uvodi rezove zbog smanjenja deficita, što od nas traži Europska unija, mada se ta metoda još nije pokazala kao izlaz iz krize. Mimo toga, režu se i radna prava, zbog čega je najavljen generalni štrajk. Kakav je vaš stav prema općem štrajku u ovom trenutku?

– Ne živim ovdje pa ne znam sve elemente da bih imao sud o tome. No, jasno je da je generalni štrajk radikalan simptom te krize i da takav simptom govori o dubini krize. A kako će on ići i u kojoj mjeri će se politizirati? On se može politizirati u različitim smjerovima – u traženju socijalnih prava ili tako da hrvatske nezaposlene mase jurnu na ćirilicu. Ili na abortus! Potpuno je otvoreno pitanje i što će politika napraviti s tom krizom i kako će „hendlati“ tu krizu u danim ideološkim pretpostavkama. Unutar njih ne postoji nikakva politički artikulirana snaga koja će govoriti o ponovnom uspostavljanju socijalne države ili tražiti reviziju privatizacije, klasična sindikalna prava, prava tipična za razvijene zemlje industrijskog modernizma, ne samo za socijalističke zemlje, dakle, klasične kolektivne ugovore, zaštitu radnika. Ne postoji stranka koja zastupa te političke opcije. Štrajk je izraz socijalne krize, a politička istina te socijalne krize je u apsolutnoj nemogućnosti politizacije ekonomske sfere. Ona je potpuno depolitizirana i postoji kao objektivni proces izvan mogućnosti utjecaja ljudi: To je tako kako je. I riječ je samo o tome da se instaliraju neki superkompetentni profesionalci, koji će srediti stvar ekonomije, kao da je riječ o kvaru u domaćinstvu kojeg majstor treba popraviti. Stvar je u tome da se ta sfera politizira. Ali sve stranke, kompletna politička sfera danas je tako konstruirana da ona ignorira političku istinu ekonomskih konflikata. Ona u ekonomiji ne vidi konflikte, već samo probleme koje treba riješiti.

A rješava ih na načine koji dokazano ne ‘pale’ ni u Grčkoj, niti u Španjolskoj… 

– Ne trebamo ih suditi sa strane da su oni nemoćni, to pretpostavlja da postoji netko tko je moćan. Ne radi se o tom da treba druga garnitura da popravi problem. Riječ je o tome da se problem pokaže u političkoj istini, kao sukob interesa. Svi Hrvati nemaju isti interes. Laž je da imaju. Očigledno postoji nesrazmjer, a taj nesrazmjer, konfliktna istina i reprodukcija proturječja, klasnih i drugih razlika unutar ekonomske sfere, nema politički izraz. Nitko ne stoji tu i ne artikulira proturječnost ekonomske sfere.

Možete li vi zamisliti kraj kapitalizma?

– Žižek kaže da je lakše zamisliti kraj svijeta, nego kraj kapitalizma. Ja mislim da nije problem u imaginaciji. Činjenica je da se kapitalizam pretvorio u objektivnu datost, historijsku nužnost, a ne političku kontingentnost, moment otvorene političke opcije. Problem kapitalizma se mora politizirati, vidjeti s onu stranu njegove nužnosti. Mi živimo kao nekada kad se dogmatski marksizam zasnivao na tezi nužnosti klasne borbe i propasti kapitalizma. Na to je suprotna strana govorila da je stvar političke borbe hoće li se nešto realizirati ili neće. Tako je i danas. Živimo u dogmatizmu današnjih političkih elita, koje nas uvjeravaju da je kapitalizam nužnost i da je njegovo dovođenje u pitanje ludost. Stvar nije u limitima ljudske imaginacije, nego u politizaciji ekonomske sfere. Problem je još dublji uzme li se u obzir da imaginacija, uključujući i političku, nije fokusirana na pitanje budućnosti i kako stvoriti nešto novo, nego na ratovanje oko istine prošlosti, ove ili one. Kompletna utopijska energija je preusmjerena s budućnosti na prošlost! Utopija, suprotno tezi da živimo u postutopijskom vremenu, postoji i jača je nego ikad prije, ali se ne artikulira više u dimenziji budućnosti, nego prošlosti. Ljudi danas razmišljaju kako je moglo biti ovako ili onako, ali kako bi moglo biti danas nitko nije u stanju ni imaginirati, niti drugačiji svijet, niti drugačiju budućnost.

buden-8

Hrvatska je u EU ušla kao njena bolest, suočena s gubitništvom (FOTO: Otvorene institucije)

Mislite li da bi jugoslavenski model mogao poslužiti kao model za eventualnu restauraciju socijalizma?

– Ne mislim da se nekakav projekt treba zasnivati na ideji restauracije nečega. On mora poći od konkretnih iskustava. Jugoslavensko iskustvo zbog svoje specifičnosti je korisno i očigledno bi se nešto trebalo naučiti iz njega. Tu imamo eksperiment s pitanjem vlasništva, eksperiment proširenja demokracije u ekonomskoj sferi. Kao što znamo, pitanje demokracije u ekonomskoj sferi danas nitko ne postavlja; postoji samo politička demokracija, dok se u području ekonomije govori samo o slobodi tržišta, nitko ne govori o pravu na rad. To je pravo, zašto ono ne postoji? To je danas isto ludost. Činjenica povijesti jugoslavenskog eksperimentalnog projekta i priča o tome što se zbivalo je važna. Potrebno je vraćati se i analizirati što se tamo dogodilo, zato što to ne paše u okvir onog što današnja ideologija objašnjava kao odnos između mogućeg i nužnog, slobode i nužnosti. Činjenica jugoslavenskog eksperimenta je posebice važna. Neki kažu da je Jugoslavija eksperimentirala pa se raspala. Ja kažem da se raspala jer je prestala eksperimentirati. Eksperiment nije nešto što se može izbjeći, ako se hoće preživjeti. On je nužan i za spoznaju i za svaku koncepciju budućnosti. Normalno je da eksperiment zakaže! Svatko tko je prvi put skočio u vodu umalo se utopio, što ne znači da zbog toga ljudi ne mogu naučiti plivati. Činjenica da je nešto zakazalo ne govori protiv eksperimenta. Živjeti nije nužno, eksperimentirati jest!

Više puta ste govorili da vas nervira što se postjugoslavenskim državama svisoka prigovaraju dječje bolesti demokracije. Je li ta tranzicija konačno završena, budući da smo sada u EU?

– Tranzicija je završena. Naravno, nije završena tako da su te postkomunističke zemlje postale kao Zapad i razvijene članice Unije. Znamo da je Unija u sebi raspadnuta, da se sastoji od centra i periferije, globalnih igrača koji određuju politiku Unije do takozvanih pikzibnera i marginalaca koji nemaju šta tražiti kad je riječ o odlučivanju. Pa neće Hrvatska valjda određivati politiku Njemačke, Francuske ili Velike Britanije, znamo da neće! Hrvatska neće inzistirati ni na pravima koja su bila samorazumljiva u jugoslavenskoj federaciji – jedna nacija, jedan glas. Zašto je to nemoguće ponoviti u EU? Zato što postoje svjetske realnosti i zato što je svima jasno da Njemačka neće dati Sloveniji i Hrvatskoj jednako pravo glasa, jer bi Nijemci smjesta istupili iz takve unije. Postoje odnosi moći koji su potpuno otvoreni i jasni, a Hrvatska se uključila u razvijeni svijet kao što? Kao njegova periferija, njegova bolest, kao simptom njegove krize, paroksizam svih tih negativnih trendova. Suočila se s činjenicom gubitništva. Dakle, tranzicija je dovršena jer je Hrvatska integrirana u sistem globalnog kapitalizma u obliku članstva u EU, što je naravno bolje nego da je negdje vani. Očigledno, ljudi vole biti unutra, ali to je daleko od ikakvog rješavanja problema. Tu se pojavljuju novi elementi s kojima će se trebati u globalnom i europskom smislu suočavati. U Chicagu, recimo, ima više etiopskih doktora nego u Etiopiji, onda vam je jasno što znači odljev mozgova. Da, hrvatske elite imaju mogućnost da sa svojim obrazovanjem žive bolje negdje drugdje i one će to iskoristiti. A to što će to devastirati neke dijelove Hrvatske, koji će ostati bez zdravstvene zaštite… Naravno, tu postoji rješenje. Pa Afrika i Azija su pune obrazovanih ljudi koji su spremni raditi za manje! Postoje depopularizirani i devastirani dijelovi Hrvatske u kojima ima slobodne zemlje i kuća, svega. Svijet je pun sirotinje, sposobnih ljudi željnih kruha koji bi to obrađivali. Neka ih pozovu! Možda bi nam trebalo ljudi iz Nigerije, Bangladeša, Indije…

Što ćemo onda s našim ksenofobima?

– Ima nešto dobroga i u cijeloj ideologiji hrvatskog nacionalizma i njenih političkih i historijskih protagonista, od soft-core HSS-ovaca do hard-core pavelićevaca, ustaša. To je element samouništenja. U njima je ugrađen taj čip, gen samouništenja, tako da ostvariti hrvatski nacionalistički program znači uništiti Hrvatsku. Ja mislim da je to manje-više dovršen program, tako da mi zapravo možemo sad ispričati jednu alternativnu povijest Hrvatske koja bi išla otprilike ovako: Komunisti nisu nikakva smetnja ni totalitarni bastard hrvatske povijesti, koji je trebao biti izbačen da bi se stvari vratile u normalu; komunisti su 1945. godine očito spasili Hrvatsku od potpune propasti i onda su u sljedećih pedesetak godina zdvojno i dešperatno pokušavali hrvatskoj državotvornoj ideji dati neki smisao; pokušali su taj hrvatski narod obrazovati, osigurati mu socijalna prava, nekakvu jednakost, prosperitet, progres, tako da svaka sljedeća generacija živi bolje od one prije. To je bila ideja da se hrvatskoj državotvornosti dâ nekakav smisao i ta ideja je propala. Onaj proces koji je išao do 1945. godine, u ustaškoj opciji, on je nastavljen 1991. da se dovrši do kraja, da se hrvatska nacionalistička državotvornost ukaže u svojoj istini, koja je očito istina hrvatskog samouništenja gdje ta državotvornost više nema nikakvog sadržaja – ni kulturnog, niti socijalnog, niti ekonomskog, niti prosperitetnog. Samo joj je svrha onaj prazni hod ideologije, koji služi socijalnom restrukturiranju – jedan dio stanovništva pretvara u parazitske elite koje doslovno piju krv ostatku dok ne popiju zadnju kap.

Jedan od većih okršaja između Hrvatske i EU vodio se oko izručenja Josipa Perkovića, dakle obavještajca kojeg je Hrvatska na kraju izručila Njemačkoj. Kako je to vama izgledalo?

– To po sebi nije neki veliki događaj i ne znamo kako će se završiti. Mogao bi završiti veoma gadno, da se zapravo ne dogodi ništa – tako da neke istine ni ne izađu na vidjelo, niti da se zločinci kazne za zločine. Ono što je najzanimljivije u svemu tome je tipična, kompletna hrvatska hipokrizija kao temeljni fenomen nečega što bi se moglo zvati mentalitetom. Zašto se Perković treba progoniti, u čemu je njegov problem? Očito, to su nekakve, kako se kaže, “ekstralegalne likvidacije na teritoriju neke druge države”. Ima li u tome nešto loše? Tadašnja država je promatrala te koje je likvidirala kao teroriste i oni doista, kao što znamo, velikim dijelom to i jesu bili. Po današnjim kategorijama, pripadali bi terorističkim organizacijama. Što je to ekstralegalno ubijanje ljudi bez suda na području druge države? To je ono što NATO pakt, Amerika danas – Hrvatska je članica NATO pakta, je li? – sistematski provodi u određenim dijelovima svijeta. Dronovima se bez ikakvog suda, na teritoriju druge države, konkretno Pakistana, ubijaju ne samo odabrani teroristi. Usporedimo li ih sa Udbom, profesionalcima koji gotovo nemaju kolateralne štete budući točno znaju koga likvidiraju, vidjet ćemo da američki dronovi umjesto terorista pogađaju čitave svatove! Pa pobiju po 50 ljudi, žena, djece. I nikome u Pakistanu ne pada na pamet da traži izručenje šefa CIA-e. Ni u toj Hrvatskoj, koja se zgraža, koja kaže: „Da! To su zločini! Molim vas, ubijao je na području Njemačke nekakve ljude za koje nije utvrđeno da su bili krivi! To je zločin!“; nikome ne pada na pamet da kaže da ne želi biti u NATO-u. Da je principijelna, Hrvatska bi rekla: „Ne! Van! Ne želimo biti sudionikom u ekstralegalnim likvidacijama ljudi bez suda na teritorijima stranih država!“ A to je ono što Hrvatska čini i to još, pazite, prikazuje kao veliki uspjeh, jer sudjeluje u euroatlantskim integracijama!

buden-9

Našim nacionalistima je ugrađen čip samouništenja… Ostvariti hrvatski nacionalistički program znači uništiti Hrvatsku (FOTO: Otvorene institucije)

A te integracije uključuju sudjelovanje u mračnim, globalnim, političkim, ratničkim avanturama koje se završavaju katastrofalno, ne samo u Iraku i Afganistanu. Zašto nitko ne odgovara za te zločine, generalne laži, koje su se dogodile onog trenutka kad se kretalo u intervenciju u Iraku? Kakva je to bila lažna propaganda, sramota velika? Međutim, Hrvatska je, ako se ne varam, potpisala bilateralni sporazum o neizručivanju američkih državljana međunarodnim sudovima, što znači da postoje dvostruki kriteriji. To je ta hipokrizija, moralizam odnosa prema prošlosti. Moralizam je nemogućnost aktualizacije principa, nemogućnost da se zgražamo i da se zločini vide u onom trenutku kad ih činimo. Moralizam se zgraža nad zločinima, a sam smrdi po njima i sudjeluje u takvim zločinima. Kad imate hipokriziju i takav moralizam, onda su svi bili zločinci, Tito je bio zločinac, pa je Pavelić bio zločinac, Jasenovac je bio zločin pa je i Bleiburg bio zločin, itd. I imamo sada tu gomilu leševa po kojima se kopa. I to je u redu, ali zašto se kopa po leševima? Valjda da se prestane činiti zločine. Međutim, ne prestaje se. Uostalom, u danim okolnostima znamo – da je Perković ubijao Srbe, bio bi heroj, a ne zločinac! Problem je u moralizmu i hipokriziji i zato je to u osnovi nezanimljivo. Jedino što bi bilo zanimljivo jest da se definitivno razotkrije uloga UDBA-e i tih obavještajnih tajnih servisa u stvaranju samostalne hrvatske države pa da se ukaže istina, a ta je da je Hrvatska jedna udbaško-ustaška tvorevina.

Ana Benačić i Ivan Kegelj

http://lupiga.com/vijesti/razgovor-s-borisom-budenom-prvi-dio

http://www.lupiga.com/vijesti/razgovor-s-borisom-budenom-drugi-dio-hrvatska-je-udbasko-ustaska-tvorevina



Categories: Преносимо

4 replies

  1. ”Postoje depopularizirani i devastirani dijelovi Hrvatske u kojima ima slobodne zemlje i kuća, svega. Svijet je pun sirotinje, sposobnih ljudi željnih kruha koji bi to obrađivali. Neka ih pozovu! Možda bi nam trebalo ljudi iz Nigerije, Bangladeša, Indije…”

    Оваквог скота као што је Борис Буден, који геноцид над Србима решава насељавањем Нигеријаца на српску земљу, требало је измислити, дебело му платити и послати га тајно Хрватима, да им помути и ово мало памети што им је остало по уласку у ЕУ. Он је ходајући доказ да добри Бог није дигао руке од нас.

  2. @ Zoran Draganović
    Поштовани господине,
    Ценим ваше коментаре и ваш допринос Стању ствари кроз коментаре и баш зато ме зачудила ова, морам рећи, ружна квалификација Бориса Будена: разумем ваш оправдани бес, али будемо ли користили исте изразе као ОНИ, како ћемо се разликовати? Нисам брисао ваш коментар, али и вас и све остале позивам да не идемо НА ЧОВЕКА него НА АРГУМЕНТ, тек тако ће Стање ствари истински бити СРПСКО.
    Хвала на разумевању,
    Александар Лазић

  3. @ Александар Лазић
    Поштовани,
    Ценим вашу борбу за слободу информација у Србији, и баш зато ме зачудила ваша реакција на моје скретање пажње на болесну обзервацију Бориса Будена да су Лика, Кордун, Херцеговина и Славонија ”депопулизирани”, тврдећи тиме да су се Срби ваљда једно јутро пробудили и мистериозно нестали, а не да је геноцидно, од стране Хрвата, поклан један народ, вера и култура.
    Ког је нивоа Буденова подлост/псовка/подметачина, ми у српском језику једноставно речено немамо реч/градацију, па употребих прву за коју ми се чинило одговарајућом; скот, као побочна грана хомо сапиенса неспособна за човекољубље.
    Буденово ламентирање над судбином јадних Хрвата, који су по ко зна већ који пут предали своју државност и слободу, овога пута ЕУ, је за жаљење, али из нашег (српског) угла то жаљење је неког гадљивог типа.
    И на крају, у светлу тренутног процеса поводом тужбе Хрватске ”државе” против наше Србије за геноцид, нас НЕ интересује посипање пепелом нити пружена канџа помирења из Загреба, јер нас Срба данас тамо више нема, и неће нас бити док тенковима не повратимо своју ”депопулизирану” српску земљу.
    Хвала на разумевању, желим вам сву срећу у послу.

  4. @ Zoran Draganović
    Поштовани господине,
    Нема ово везе са слободом ово има везе са пристојношћу. Видим да до Вас нису допрле моје речи, у којима – искрен да будем – нимало чојства (схваћено као брањење другог од себе) нисам препознао.
    И Вама све најбоље,
    Александар Лазић

Оставите коментар