Rusi imaju specifični mentalitet i nacionalno dostojanstvo koje je na Zapadu postalo gotovo izgubljen pojam. Rusi možda jesu „spori“ i naizgled indiferentni, ali kada osjete opasnost po svoju zemlju homogeniziraju se kao malo tko

Зоран Метер (Фото: Portal 072info)

Zapad uvođenjem „sankcija iz pakla“ ili „majki svih sankcija“ protiv Rusije, nakon pokretanja njene vojne invazije na Ukrajinu, definitivno ostaje bez poluga utjecaja na sadašnje i buduće vanjskopolitičke poteze Moskve. Te poluge iz razumljivih razloga (Rusija je nuklearna velesila) nikada nisu bile vojnog karaktera, već su primarno bile ekonomske i diplomatske prirode, u smislu prijetnji teškim posljedicama po rusko gospodarsko i socijalno stanje, odnosno prijetnjom političke izolacije ukoliko Moskva bude insistirala na osiguranju ruskih nacionalnih interesa i time ugrožavala one zapadne, prije svega američke.

Na ovaj su problem proteklih mjeseci često upozoravali i brojni američki analitičari i bivši visoki vojno-sigurnosni i diplomatski službenici te zemlje (oni su sada, iako golemog iskustva po problematici Rusije, potpuno izvan službenog mainstreama), dobro shvaćajući takav razvoj stanja može negativnog donijeti američkim globalnim interesima (o europskim je suvišno i govoriti).

Zapad se sada s pravom boji (strah javno kompenzira složnim uvođenjem neviđenih sankcija protiv Moskve i isticanjem svog ponovo rođenog jedinstva) budućih ruskih poteza (Ukrajina je već izgubljena i bit će veliki uspjeh ako uspije opstati kao neovisna država makar i u teritorijalno okrnjenom obliku), ne u smislu da će Putin pokrenuti nuklearni rat protiv SAD-a i NATO saveza (što neće), već iz tri ključna razloga:

1. da će nastaviti inzistirati na svojim neugodnim zahtjevima za međusobnim sigurnosnim jamstvima u Europikoja je Washingtonu i Bruxellesu (NATO savezu, a ne EU) sredinom prosinca službeno i javno uputio. Upravo činjenica javnog objavljivanja istih od strane Moskve ukazivala je na njenu odlučnost a ne blef (kako je to, očito, pogrešno protumačeno u Washingtonu), jer nakon takvog, javno objavljenog dokumenta, Putinu u slučaju povlačenja ne bi na ruskoj političkoj sceni ostalo previše manevarskog prostora jer bi takav potez svi nedvojbeno shvatili kao njegov strah. Ako bi i opstao, na slijedećim izborima koji se u Rusiji održavaju 2024. g. teško bi osigurao novu pobjedu. Time bi mu uzaludne bile i sve one filigranski precizne političke operacije vezane uz referendum i promjenu ustava zemlje, kojima si je osigurao mandat za vladavinu ne samo do kraja ovog desetljeća. Zar je itko pametan mogao misliti da bi Putin poduzeo ovako delikatan potez (traženje sigurnosnih jamstava za Rusiju) da o tome prethodno nije dobro promislio i razradio sve moguće scenarije razvoja stanja sa svojim iskusnim diplomatskim i vojnim stratezima?;
2. da će se, nesputan prijetnjama novim sankcijama Zapada(većina onih ključnih već je „ispucana“), sada potpuno slobodno okrenuti – najprije postsovjetskom prostoru i sređivanju odnosa s nepoćudnim susjedima, prije svega Gruzijom koja je još 2008. g. osjetila što znače političke „greške u koracima“ i u petodnevnom ratu vjerojatno zauvijek ostala bez svojih dviju regija – Južne Osetije i Abhazije. Ali i prema Moldaviji i njenoj odmetnutoj regiji Pridnjestrovlje, većinski naseljenoj Rusima i Ukrajincima i geografski naslonjenoj na ukrajinsku crnomorsku regiju Odesa koja će vjerojatno postati „šlag na torti“ ruskog vojnog angažmana (s gradom Odesa Rusija je u „posebno emotivnim odnosima“. Osim što je većinski nastanjen ruskim stanovništvom, osnovala ga je ruska carica Ekatarina Velika – i to nakon dugih bitaka s Otomanskim carstvom). A da pri tom i ne govorimo o realnom, još aktivnijem projiciranju ruskih interesa u regije Bliskog istoka (s koje se Amerikanci povlače), u Africi i Latinskoj Americi. Na Istoku tj. u Aziji, Moskva je već ranije osigurala odstupnicu kroz suradnju s Pekingom, New Delhijem, Teheranom i Islamabadom. A vrlo je vjerojatno, sudeći prema službenim izjavama i potezima Ankare nakon ruske invazije, da će joj to uspjeti i s Turskom, koja se također ne želi priključiti proturuskim sankcijama, jednako kao i JAR, Brazil, Meksiko, Indonezija. Zato Rusija niti izdaleka nije toliko bespomoćna kako se to sada prikazuje, iako je, nesumnjivo, ekonomski snažno pogođena, a tamošnja javnost još je u šoku zbog svega ovoga što se munjevito dogodilo i što je njihovu zemlju na dugo odsjeklo od Zapada – gotovo u svim segmentima života – kao niti jednu državu svijeta do sada;
3. zbog energetske sfere, gdje je Rusija ključni globalni čimbenik, i njenih poteza koji bi išli u ograničenje isporuka nafte i plina Zapadu (a kamoli njihovo zamrzavanje) doveli bi do velikih globalnih poremećaja tj. nesrazmjera po pitanju ponude i potražnje, što bi dovelo do velikog povećanja njihovih cijena, što se već i događa. JP Morgan je upozorio da bi nafta skočila na 150 dolara po barelu u slučaju da se ruski izvoz tog energenta samo prepolovi. To bi značilo povećanje od otprilike 41% u odnosu na nedavnu cijenu „crnog zlata“ od gotovo 106 dolara po barelu, navodi prije ccadva tjedna američki medij CNN Business. S druge strane britanski energetski div BP želi se riješiti svojih 20% udjela u ruskoj energetskoj mega-kompaniji Rosnjeft ali bi ga to moglo koštati čak 25 milijardi dolara. Dionice britanske tvrtke u zadnjem danu veljače pale su za čak 7%. Štoviše, Rusija bi BP mogla “jednostavno izvlastiti“, navodi kolumnistica britanskog „Times-a“ Emily Gosden. Ovdje je zanimljivo naglasiti kako posljednjih dana i pojedini ruski analitičari otvoreno iskazuju kao mogućnost i rusku koncesiju imovine BP-a. Pri tom navode kako slaba mogućnost za povoljnu prodaju BP-ovih udjela u Rusiji zapravo i nije ono najgore po tu britansku kompaniju. Naime, kako kažu, BP polovicu svojih ukupnih svjetskih naftnih zaliha, preciznije 47%, ima upravo na teritoriju Ruske Federacije.

Rusi se zbog sankcija homogeniziraju

Zapadne sankcije, koliko god bile razornog učinka po rusko gospodarstvo i financije a psihološki negativne po stanovništvo, neće moći u kratkoročnom roku polučiti željene ciljeve (upitno je hoće li i uopće) koji se sada odnose isključivo na pokretanje socijalnih i političkih nemira u Rusiji i koji bi eventualno mogli dovesti do smjene ne samo političke garniture na vrhu, već i ukupne vanjskopolitičke paradigme te zemlje. Putin je njena personifikacija i sigurno glavni problem, ali ako bi poslije njega došao neki novi, pa čak i nešto manji „Putin“, ne bi se po Zapad puno toga promijenilo.

Владимир Путин и Џо Бајден (Фото: Chris Kleponis/AP Photo/Pavel Golovkin/Guliver Image)

Osim toga, Rusi imaju specifični mentalitet i nacionalno dostojanstvo koje je na Zapadu postalo gotovo izgubljen pojam. Rusi možda jesu „spori“ i naizgled indiferentni, ali kada osjete opasnost po svoju zemlju homogeniziraju se kao malo tko, o čemu svjedoči i njihova burna povijest. I upravo se to sada događa u ruskom društvu. Tamo, poput domina, „padaju sve maske”: liberalni prozapadni političari odstupaju i prestrojavaju se u domoljube, oporbeni aktivisti “skrili su se u rupe“, a oporbeni mediji su ili zakonski ugašeni ili samostalno prestali s radom (Eho Moskva, TV Dožd, Novaja Gazeta), parlament je prošli tjedan donio niz novih zakona, uključujući i onaj o kaznenoj odgovornosti za proturusku djelatnost. Putin je 4. ožujka odobrio zakon koji kriminalizira širenje lažnih informacija (Fake News) o Oružanim snagama Ruske Federacije. Zakon od sada za to predviđa kaznu zatvora do tri godine ili novčanu kazna do čak 1,5 milijuna rublji (oko 15 000 dolara).

To su sve jasni pokazatelji da Rusija ne samo nema namjeru kapitulirati, već niti se povući pred sankcijama i „zatvoriti u svoju rupu“.

Što sada imamo?

Sada smo svi tu gdje jesmo: svijet se trese u strahu od onoga što nam predstoji u sigurnosnom, ekonomskom i socijalnom smislu; imamo Ukrajinu koja rat protiv Rusije ne može dobiti i samo je pitanje vremena kada će biti vojno poražena (za mjesec, dva, godinu, potpuno je nebitno, ili će Kijev prije toga prihvatiti brojne i bolne ustupke koje od njega traži Moskva) i koliko će izbjeglica preplaviti europske zemlje. A nemali broj njih itekako će biti frustriran svim što se dogodilo, ali i reakcijom Zapada na to što se dogodilo s obzirom na mnoga, ne samo sigurnosna obećanja, već i ona o životnom standardu poput onog u Švicarskoj ili Norveškoj – čega, naravno, nikada nema, i u što smo se i sami uvjerili.

Tko u novonastalim okolnostima može Moskvu spriječiti da, ako to poželi, Ukrajinu – ostavljenu i prepuštenu samoj sebi kada je vođenje rata s Rusijom u pitanju (strani dobrovoljci po promjeni vojnog stanja na terenu ne igraju nikakvu ulogu, slično i kao isporuke oružja) – „proguta“, kada svjedočimo potpunoj eroziji međunarodnog prava i  urušavanju međunarodnih institucija poput „kula od karata“? „Zakon jačega“ ponovo otvoreno stupa na scenu? Ukrajina je prepuštena polaganoj agoniji – gurnuta u rat s velikim i moćnim susjedom kojeg ne može dobiti.

Рекордна инфлација у САД, Бајден оптужио Русе за пораст цена

Hoće li ukrajinske elite (ne sadašnja politička garnitura koja je osuđena na propast i vjerojatni bijeg iz zemlje) uspjeti samostalno postići nekakav dogovor s Moskvom u smislu osiguranja vojne neutralnosti svoje zemlje i tako spasiti što se spasiti još može, osobno ne bih isključio kao mogućnost. Jer Rusiji dodatni teritoriji, kao i socijalno ugroženi i osiromašeni milijuni Ukrajinaca  sigurno ne trebaju. I jednog i drugog ima dovoljno i kod sebe. Njoj treba sigurnosna tampon zona prema Zapadu i to Moskva, poučena teškom poviješću u odnosima s Europom nikada nije skrivala.  Dakle, Ukrajina bi mogla opstati kao suverena zemlja (sada, osim Krima, već i bez Donbasa) samo u slučaju svoje vojne i političke neutralnosti tj. funkcije svojevrsnog mosta između Istoka i Zapada, o čemu je već davno, kao jedinoj mogućnosti za opstanak Ukrajine kao države, govorio „div“ američke vanjske politike Henry Kissinger.

Komparacija s Kanadom i Kinom

Sva tragedija leži u tome da ruski sigurnosni zahtjevi upućeni Zapadu (prije svega Washingtonu) uopće nisu bili tako teško ispunjivi kako se to javno prikazivalo, naglašavajući formalno pravo svake zemlje da odlučuje s kim će u vojne saveze i sl. Tim prije što svi dobro znaju da to u svijetu u praksi tako ne funkcionira. U tom smislu bih podsjetio i na prošlotjednu izjavu u Bundestagu izvjesnog njemačkog zastupnika iz redova AfD, koji je dao zanimljivu komparaciju. Kazao je otprilike ovako: zamislimo da Kanada izjavi da Kini daje svoj teritorij za izgradnju njene vojne baze. Ne bi li u tom slučaju SAD izjavile kako je tako nešto nedopustivo s pozicije njihove nacionalne sigurnosti? I bi li i tada Washington govorio kako je pravo svake zemlje da slobodno bira s kim će u vojne saveze?

Андреј Фурсов: На коцку је сада стављено практично све

Ovdje bih i dodao još nešto. Sada, na Zapadu toliko sotonizirani Putin, bio je spreman na kompromise s tim istim  Zapadom – naravno, s pozicije međusobnog uvažavanja i razumijevanja za ključne ruske interese. Međutim, prevladao je već gotovo genetski ukorijenjen zapadnjački osjećaj superiornosti i vječnog dobivanja svega onoga što želi. Tako je bilo stoljećima. Ali sve ima svoje vrijeme. „Stalna je samo mijena“, a „svaka sila za vremena“ – kaže mudri narod, čije iskustvo elite očito nisu željele čuti.

Mudrost američkog profesora

Politolog i profesor Sveučilišta u Chicagu John Mearsheimer otvoreno je optužio Sjedinjene Države za organiziranje sukoba u različitim dijelovima svijeta, posebice u Ukrajini.

“Kriza u Ukrajini samo je jedan od mnogih primjera bezakonja koje smo inscenirali! Imamo tešku ruku. Skoro sve što poduzimamo je štetno: Afganistan, Irak, Libija, Ukrajina. Mogu nastaviti (niz). Za krizu u Ukrajini odgovorne su zapadne zemlje, a ne Rusi. To je svakako nekonvencionalni način gledanja na stvari ovdje u SAD-u”, kazao je američki profesor.

Mearsheimer se također retorički pita:

„Je li Putin poludio? Je li nedosljedan? Ne mislim. Naprotiv, njegovi su postupci strateški provjereni. Ne mislim da je on inicijator sukoba, kao što sam ranije napomenuo. Spremni ste preuzeti rizik pokretanja nuklearnog rata nad ukrajinskim teritorijem, koji čak nije uključen u zonu prioritetnih strateških interesa Sjedinjenih Država. Još jednom, Ukrajina nam nije strateški važna!”, navodi američki sveučilišni profesor, čije su video obraćanje prošli tjedan prenijeli brojni ruski mediji.

„Čudna“ Blinkenova izjava

Postaju li svega toga svjesni i u Washingtonu još je teško reći. Zato, neovisno o gotovo svakodnevnim novim proturuskim sankcijama koje uvode Sjedinjene Države i njihovi saveznici, treba pažljivo iščitavati sve diplomatske izjave, pa tako i onu američkog državnog tajnika Antony Blinkena od 5. ožujka, kada je u intervjuu za BBC kazao kako će se SAD uključiti u smislenu diplomaciju s Rusijom ako Moskva pokaže spremnost za to isto.

“To u potpunosti ovisi o predsjedniku Putinu i o Rusiji. Ako pokažu ikakve znakove spremnosti uključiti se u smislenu diplomaciju, naravno, angažirat ćemo se”, kazao je Blinken dodavši i slijedeće: “Mi također gledamo na naše ukrajinske partnere. Oni razgovaraju s Rusima, ali to ne proizvodi ništa (učinkovito).”

Preneseno s jezika diplomacije na dobri stari hrvatski jezik to znači slijedeće: Blinken smatra (i to s pravom) da nešto učinkovito po pitanju rješavanja ukrajinskog sukoba može biti samo ako su u pregovarački proces izravno uključene američka i ruska strana – naravno, bez suvišnih posrednika i iz Kijeva i iz Bruxellesa;  za ovaj posljednji dvojac ostala je uloga patetike i „igre na emocije“ te svekolike sotonizacije Moskve i Putina, dok će se „pravim problemima“ pozabaviti „pravi dečki“. Jer Sjedinjene Države bez dijaloga s Rusijom isključene su iz kreiranja buduće sudbine Ukrajine (i ne samo nje) gdje Rusi sada stvari rješavaju vojnom silom i to mogu činiti kako žele i koliko dugo im bude potrebno – svjesni kako se niti SAD niti NATO u te „poslove“ Moskve neće vojno miješati.

Za američko-ruski dijalog vjerojatno će još morati proći neko vrijeme. Jer velikim antagonistima sigurno nije jednostavno izvršiti oštar manevar prelaska s terena grube propagande i totalnog informacijskog rata na put konstruktivnog dijaloga. Manje u odnosu na svoju javnost, a više zbog ugleda u očima međunarodne zajednice koja sve ovo što se sada događa ne doživljava nikako drukčije nego kao vrhunac sukoba dviju globalnih velesila, o čijem će rješenju ovisiti jako puno toga u novom svijetu koji se upravo oblikuje pred našim očima.

Пренето са дозволом редакције Geopolitika.news

Скраћивање наслова и опрема: Стање ствари

(Geopolitika.news, 12. 3. 2022)

Categories: Преносимо

Tags: Џо Бајден, Владимир Путин, Зоран Метер, Канада, Кина, Москва, НАТО, Русија, САД, Украјина, санкције