Ознаке

, , , ,

O žrtvama jasenovačkoga logora i povijesnome revizionizmu

O političkoj, ideološkoj i afektivnoj podijeljenosti hrvatskoga društva s obzirom na određena mjesta i događanja iz Drugoga svjetskog rata – više nego jasno govore tri odvojene komemoracije koje su krajem travnja 2017. održane u Jasenovcu. Koordinacija židovskih općina i Židovska vjerska zajednica ″Bet Israel″, Srpsko narodno vijeće i Romsko nacionalno vijeće te Savez antifašističkih boraca Hrvatske odbili su sudjelovati na službenoj komemoraciji koju je uz pokroviteljstvo Sabora Republike Hrvatske organizirala Javna ustanova spomen-područja Jasenovac.

Razlog je bojkotu službene komemoracije, kako se moglo čuti, ″povijesni revizionizam te relativizacija i revitalizacija ustaštva″. Predsjednik Koordinacije židovskih općina Ognjen Kraus k tome je rekao da postav muzeja u Jasenovcu ″ne prikazuje punu istinu o holokaustu i strahotama nekadašnje Nezavisne Države Hrvatske te ublažava istinu o ustaškome režimu″.

Nije posve jasno na što je Ognjen Kraus mislio govoreći o ublažavanju istine o ustaškome režimu. Jer istina o bilo kome i bilo čemu, pa i ustaškome režimu, postojano se opire ublažavanju. Istina se po svojemu metafizičkom i logičkom ustrojstvu suprotstavlja svemu što bi je htjelo iskriviti i sakriti, pomutiti i rastočiti, razrijediti i ublažiti. Martin Heidegger, jamačno jedan od najvećih filozofa 20. stoljeća, rabio je za istinu izraz ″Unverborgenheit″, što je vjerna i prikladna njemačka prevedenica grčke riječi ″a-létheia″, koja znači ʹneskrivenost, nezastrtostʹ. Drukčije kazano, istina je skidanje velova, razotkrivanje. A da bismo dospjeli do istine, potrebno je pomno motriti predmet koji istražujemo, o kojemu tražimo istinu. Često se valja ponovno navraćati na ono što je razmotreno površno i pogrešno; bilo da se to zbilo nenamjerno, bilo s predumišljajem da se istina zamuti i sakrije te da iz tog muteža izroni istinolika laž.

Usuprot onima koji se nesmiljenom žestinom obrušavaju na svaki revizionizam smatrajući ga nedopustivom činidbom – jer se navodno protivi povijesnoj i znanstvenoj istini, toleranciji, demokraciji, europskomu liberalnom društvu, antifašizmu, progresizmu i tomu slično – treba reći da je revizionizam epistemološki temelj i uvjet mogućnosti rasta i razvoja svih znanosti, a na poseban način povijesti. Štoviše, povijesna je znanost bez revizionizma ne samo realno nemoguća nego i logički nezamisliva. Ne će biti zgorega podsjetiti da latinskoga podrijetla glagol ″revidirati″ ne znači ništa drugo doli ′ponovno gledati′, ′pregledati, ′preispitati′, ′prilagoditi novim spoznajama′ i sl.

Bit će uputno podastrijeti jedan, recimo to nekovrsnim stilskim pleonazmom, paradigmatski primjer povijesnoga revizionizma. Naime, novinarka Hrvatskoga radija Smiljana Šunde objavila je 2006. podatak da se u njujorškoj ustanovi nazvanoj ″Jasenovac Research Institute″ nalaze imena 102 žrtve rodom iz Podgore, mjesta na Makarskome primorju – a da je taj broj, uzmemo li u obzir faktografiju, doslovno stotinu puta manji. Bivajući dobro upoznata s imenima koja se nalaze na njujorškome popisu, jer je i sama rodom iz Podgore, novinarka Smiljana Šunde rečenu je veliku laž o Podgoranima stradalima u Jasenovcu obeskrijepila i dokinula argumentiranim podatcima odnosno činjenicama od kojih je sazdana povijesna istina. Članak je Smiljana Šunde objavila u ″Glasu Koncila″, ″Hrvatskome fokusu″, ″Makarskoj kronici″ i drugdje. Citiram dio tog članka:

″Pogledajmo malo taj primjer male Podgore, mjesta koje je u vremenu Drugog svjetskog rata imalo 1500-1600 stanovnika. Prema [tobože] ʹznanstvenomʹ popisu iz New Yorka u Jasenovcu je stradalo ukupno 102 (stotinuidvoje) Podgorana. Tu su osobe koje su stradale na raznim mjestima i na razne načine: partizani koji su poginuli širom ondašnje Jugoslavije (od Biokova, Brača i Hvara, preko Bosne i Crne Gore do Trsta), oni koji su umrli u zbjegu (neki na Visu, neki u Italiji, a najviše njih u El Shattu), tu su i žrtve četničkih pokolja, te žrtve talijanskih fašista. Na tom ʹznanstvenomʹ popisu je i jedna žrtva savezničkog bombardiranja Splita, te jedna žrtva bombardiranja Podgore. No, ʹznanstvenoʹ su svi oni stradali u Jasenovcu. U stvarnosti: u Jasenovcu je stradao jedan jedini Podgoranin […]. Svaka pojedinačna žrtva nepravedna je i vapije Bogu. No, tako vapije i onih 18 žrtava – Podgorana koji su stradali od partizanske ruke i čija imena do 1990. nisu nigdje bila niti su smjela biti zapisana (zanimljivo je da se ni jedna od tih 18 žrtava nije našla na ʹznanstvenomʹ popisu njujorškog Instituta).″

Protiv takve znanosti ili, bolje rečeno, pseudoznanosti koja se utječe nesmiljenim i bezobzirnim lažima da bi hrvatskomu narodu utisnula što je moguće veću i dublju stigmu povijesne krivnje, zločinaštva i genocidnosti – možemo se i smijemo boriti jedino istinom. U razotkrivanju istine i raskrinkavanju laži valja nam posegnuti za revizionizmom. Otkriće novinarke Smiljane Šunde dobar je tomu primjer: revizionizam kao put k istini. A svima koji se protive takvom, na činjenicama utemeljenom revizionizmu, treba bez krzmanja odbrusiti da su protivnici povijesne istine i pobornici laži.

Često se govori o jasenovačkome mitu – a tu treba biti vrlo oprezan. Nije mit da je postojao zloglasni jasenovački logor i da su u njemu ustaše činili teške zločine. (Postojanje ″trostrukoga logora Jasenovac″ – prije 1941., od 1941. do ʹ45. te nakon 1945., o čemu se mogu naći povijesni podatci koje ne bismo smjeli zanemariti – druga je priča, koja nije tema ovoga radijskog osvrta.) Da nije bilo ustaških zločina u Jasenovcu, zar bi 24. veljače 1943. nadbiskup Alojzije Stepinac napisao pismo poglavniku Anti Paveliću u kojemu oštro prosvjeduje riječima da je ″sramotna ljaga čitav Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku″!? Dakle, postojanje jasenovačkoga logora smrti nije nikakav mit – nego je mit da je tamo stradalo 700.000 ili čak 1.000.000 ljudi, a treba reći i to da je i službeni podatak o više od 83.000 žrtava vrlo vjerojatno pretjeran.

Posebno uvredljivima i opasnima iskazuju se dvije krajnosti: prva želi sugerirati da je u Jasenovcu skončalo stotine tisuća ili milijun ljudi (što su i nedavno, u travnju, klicali srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić te poglavar Srpske pravoslavne Crkve patrijarh Irinej); a druga da je u Jasenovcu bio radni logor u koji nitko nije došao zbog svoje vjerske, etničke i rasne pripadnosti, nego zbog pobune protiv NDH, te da je dolazak u taj logor, gdje su tobože bili humani uvjeti života i rada, bio zapravo spas od smrti (što je početkom 1990-ih govorio višenamjenski političar Stipe Mesić, a takvo mišljenje danas nažalost dijeli i određeni dio nekritičkih apologeta NDH, kojih je srećom iznimno mali broj).

Poštovani slušatelji Vatikanskoga radija, u sljedećemu prilogu bit će riječi o knjizi ″Kako je nastao mit (o 20.101 ubijenom djetetu u jasenovačkome logoru)″, publikaciji koju je napisao Tomislav Vuković, novinar ″Glasa Koncila″, a istoimena novinsko-izdavačka kuća objavila 2016. godine.

Marito Mihovil Letica

(Радио Ватикан – хрватска редакција, 4. 6. 2017)

Advertisements