Site icon Стање ствари

Saša Samolovac: Nisam uskraćen što umesto u boga verujem u postojanje „malih zelenih“

Povodom teksta Dragane Miljanić „Vera u vanzemaljce”

Moja osnovna zamerka na ovaj tekst jeste što se u njemu praktično tvrdi da svi koji ne veruju u postojanje boga, a veruju u postojanje „malih zelenih”, automatski moraju biti nemoralni i nečasni ljudi. Pošto spadam u tu kategoriju, ovaj tekst je u meni izazvao neprijatna osećanja, osećam se povređenim i imam potrebu da ga prokomentarišem.

Da, gajim izrazito antitestičko raspoloženje, da smatram veru u boga primitivizmom i da verujem u postojanje inteligentnog života u svemiru. Ne razmišljam o dokazivanju nepostojanja boga, to se ni ne može dokazati, dok bi se njegovo postojanje moglo dokazati, naravno da za to još uvek nema (verujem da neće nikad ni biti) dokaza. Deniken nema baš nikakvog uticaja na moje stavove.

Deo teksta Dragane Miljanić mi je sasvim prihvatljiv i smatram ga plodom razmišljanja i vere autora, svako ima pravo da veruje. Ovo napominjem, jer u ostatku teksta se na prilično grub način „savremeni čovek” karakteriše kao duboko nemoralan. Citiram

…dok su ”ne ubij”, „ne ukradi” i „ne poželi ništa što je tuđe” delić „opijata” kojima zatucani prete napretku čovečanstva.

Dakle, autorka želi da tvrdi da sam ja neko ko smatra da treba ubiti, ukrasti, uzeti nešto tuđe (što je valjda isto što i ukrasti?), to su tvrdnje koje me žestoko vređaju i nejasno mi je kako se uopšte mogu „roditi” u bilo čijem mozgu?! Lično, moral, humanost, želju da nikoga ne povredim i da, naprotiv, pomognem, bez zahteva da mi se „vrati” (iako sam okoreli nevernik i zadrti vernik u postojanje „malih zelenih”), doživljavam kao glavnu vodilju u svom životu i nešto čime neprestano preispitujem svoju savest.

Citat:

Zašto bi veličina kosmosa automatski značila da on mora biti „napunjen” životom, meni do danas nije jasno…

Moj stav je da veličina kosmosa, koji je uzgred beskonačan (valjda), pokazuje da je verovatnoća da postoji život van Zemlje „praktično” 100%, kao matematičaru meni je to totalno jasno i ako autorki ili nekom drugom treba detaljnije objašnjenje, rad sam da pomognem! Dakle, ne znači da MORA, već da je verovatnoća broj koji, pa hajde da kažemo, jeste manji od 100 ali je veći od 99,9999999999999 procenata.

Sledi deo teksta na koji, opet, imam niz zamerki. Verovanje u život posle smrti… Hm… O tome, je po mom mišljenju, pomalo besmisleno razmišljati u ovom momentu ljudskog razvoja, prosto nema dokaza za bilo kakvu tvrdnju. To i jeste jedan u nizu razloga što veru smatram posledicom neznanja i nemoći (ne bih koristio termin „primitivizam”). A, to, da li postoji život posle smrti ili ne, baš ni na koji način ne utiče na moje ponašanje tokom „ovog života”, na to utiče moj moral i moja savest. Nijednog momenta ne pomišljah, niti ću, da se „dodovoravam” nekom tamo „Tvorcu”, da bih dobio na poklon još pokoji život, valjda u nekom izobilju koji se zove Raj. Nijednog momenta ne pomislih da će meki tamo spas doći od neke rase iz svemira, niti je to motiv zbog kojeg veeeerujem u njihovo postojanje, pitam se odakle autorki uopšte takva misao?!

Potpuno se slažem sa ovim delom teksta:

За православне хришћане, пак, постојање бића из другог света није спорно. Дабоме, не на онај начин како то представљају свете књиге ванземаљске, штампане у Холивуду. Но, да би се то разумело, човек би морао да се искрено позабави собом.

Zaista veoma lepo rečeno! (Uzgred, malo me mrzelo da prebacujem u latinicu, no ja koristim oba pisma, pa se nadam da nikome neće smetati?)

Završni deo teksta je pokušaj da se da neki zaključak, ali zaista nespretno urađeno. Moj zaključak bi bio da sam malo razočaran, ako neko ko veruje u postojanje boga, zaista ovako „gleda” na mene, koji ne verujem u boga i verujem u postojanje života van Zemlje. Postavljam pitanje zašto to moje neverovanje kao posledicu treba i mora da ima da ja posedujem sve te katastrofalne osobine, koje su u tekstu navedene? Moje mišljenje je da smo svi mi, više ili manje, različiti i da se nikako ne mogu izvoditi ovakve kategorizacije ličnosti, mada bi o toj temi sigurno psiholozi, sociolozi… više mogli da kažu. Svet i sve oko mene posmatram svojim čulima i svojom pameću donosim zaključke, a moj moral i moja savest upravljaju mojim delima. Ne osećam se ama baš nimalo uskraćenim što nemam gospoda pored sebe, u sebi ili gde već i nemam baš nikakav problem sa ljudima koji u gospoda veruju. Zašto bi oni imali sa mnom, to je pitanje za njih…

Аутор је дипломирани математичар и професор математике у Зрењанину


Кратка веза до ове странице: http://wp.me/p3RqN8-38B

Exit mobile version