Иконица сајта Стање ствари

Pierre van Paassen: Zašto je Kralj Aleksandar bio ubijen?

Šta je Anton Pavelić izvršio kad su odjeknuli pucnji u Marseillesu? On je ubio Aleksandra, jugoslovenskog Kralja, najpouzdanijeg francuskog saveznika u Istočnoj Evropi. Jedini Aleksandar mogao je zadržati Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca u celosti

Тренутак пред трагедију: краљ Александар и Жан-Луј Барту (Извор: Политика)

 

(„Glas Kanade“, Toronto, IX/1942, 19. marta 1942, str. 2-3)

Odličan poznavalac savremenih političkih događaja i svetski publicista Pierre van Paassen, čije se knjige DAYS OF OUR YEARS i TIMES IS NOW nalaze većinom u američkoj javnosti u toku ovoga rata, objavio je nedavno i svoje novo delo THAT DAY ALONE. Jedno poglavlje ove vrlo aktuelne knjige razmatra značaj i dalekosežnost atentata izvršenog u Marseillesu nad jugoslovenskim Kraljem Aleksandrom, a s tim u vezi slika „poglavnika“ današnje hrvatske „nezavisne“ države. To poglavlje donosimo u prevodu:

ZAŠTO JE ALEKSANDAR BIO UBIJEN?

Ante Pavelić je tipičan fašist: bezdušan i krajnje nečovečan, bezgranično sujetan i svi njegovi pokreti i sklonosti u životu nisu ništa drugo kad bi analizom izlazili. Njegova svirepost nije potekla od njegove vrele krvi, nego od hladnog, preračunatog razmišljanja. Visok, lepo stasan, lep na oko, i dopadljivog ponašanja, Pavelić je živeo na ivici jednog međunarodnog društva koje je imalo svoja središta u Berlinu, Parizu, Beču i Monte Carlu u posleratnim godinama. Putovao je neprestano, sa glamuroznom titulom, on je živeo tvrdeći, od svoje proračunatosti, predavao je sebe bezazleno onome koji bi naivno pristajao, i imao je vrlo prijatnu reputaciju.

Poznavao sam tog čoveka kada je bio u službi Juana Marcha, sopstvenika španskih parobrodskih linija, koji je postao finansijer Frankovog poduhvata 1936. godine. U to vreme, to je bilo oko 1924–26, senjor March pribirao je svoje prve milione. On se bavio trgovinom belim robljem, i Anton Pavelić bio je njegov glavni liferant žena s Francuske. Marcel je bio glavni stan sa terenom u Južnom Amerikom. Poslanici Albert Londra dobio je taj posao, te Pierre de Rieva, taj senjor Marcha u tamnicu. Ali ne Pavelića, zato što je Pavelić umakao.

Pre no što je došao u Zapadnu Evropu, Anton Pavelić je bio član Skupštine, jugoslovenskog parlamenta, gde je prethodio na stranačke ekstremnih Hrvata nacionalnih revolucionara. Cilj ove grupe bio je otvoreno separatistički. Usled tog svog separatističkog programa on je bio primoran da napusti Jugoslaviju i da pođe u inostranstvo. Pošto se poslužio vezama sa Juan Marchom, bile navedene stavljanjem u prvi plan španskog bankara, Pavelić je stupio u službu mađarske vlade. 1930 bio je postavljen u Budimpešti za „poglavnika“, ili vrhovnog vođu terorističke partije ustaša. Poglavnik znači isto što i Fuehrer, ili Duce, ili Caudillo. Sa tim nazivom, dobio je i inauguraciju Hrvatskom političkom lideru nacije jugoslovenskih Srba.

Tajno udruženje ustaša težilo je da podrije temelje Kraljevine Jugoslavije. Mađarska vlada pružala je ustašama, ali je u tom poslu veliku ulogu igrala Italija. Potpomognut od strane Kvaternika i Gustava Perčeca, Pavelić je napose aktivno podsticao oružane pobune u Hrvatskoj. Snabdeveni obilatim finansijama, njegovi agenti vršili su dalekosežnu propagandu širom zemlje a naročito među ljudima najmanje karaktera ali lošeg materijalnog stanja, čija su moralna načela kupovali. Svi politički begunci, pak, koji bi prešli jugoslovensku granicu, bilo u Mađarsku ili u Italiju, ili u Rumuniju, odvođeni su Antonu Paveliću, koji, pošto bi im predočio da im predstoji neminovno pritvor ili ekstradicija, obećavao bi im da će biti neprikosnoveni samo ako pristupe njegovim poslovima. Udarce je Pavelić imao na raspolaganju priličan broj ljudi rasturenih po glavnim prestonicama, na koje se on mogao osloniti da će izvršiti njegova uputstva zato što je njihova naivnost od autoriteta trajala samo dotle dok od njega ne stigne svoga starešinu.

Sam Pavelić bio je u dobrim odnosima s policijom Mađarske, Rumunije, Italije i Nemačke (posle Hitlerovog dolaska na vlast) i sa izvesnim visokim pro-italijanskim ličnostima u Francuskoj, a među ovima sa Jean Chiappeom, upravnikom pariske policije, i Pierre-om Lavalom. Svoj carski mu je zabranila ulaz u zemlju, ali u Holandiji je pokušao da ustanovi čvrstak svojom organizacije pod vidom jedne obaveštajne agencije. Agencija je doista bila i ustanovljena — to će reći u Hagu je jedna zgrada kupljena pod najam. Ali je bila to novinarska agencija bez novinara.

Jednog dana, prilikom svoje posete Holandiji, slučajno sam pročitao oglas u holandskom listu „Het Vaderland“ u veoma uglednom i konzervativnom listu, u kome se traže kandidati za službu glavnog dopisnika u jednoj skoro osnovanoj novinarskoj organizaciji. Prijavio sam se na se, i jednom adresom, i to me je primila neka individua koja nije mogla da govori ni holandski ni engleski. Zapitao sam tog čoveka kakve bi vesti on želeo da prikuplja u Holandiji, i on mi je odgovorio da će celokupni glavni dopisnik italijanske samo koordinacije vesti koje stižu iz Istočne Evrope. Glavni sadržaj valja telegrafski dostaviti Americi. Ako bih ja hteo tu službu reče on, trebao da ponesem s detetom da bi me intervjuisao šef, koji će biti u Hagu kroz nedelju dana. Upravo kad je taj čovek davao svoja uputstva, iz njegove beležnice ispade parče hartije i sleti na pod. Ja ga svojim prstima podigoh i pružih ga natrag njemu. Na tom parčetu hartije bio je grb VMRO, i ustaška Mladež omladine revolucionarne Organizacije i stari poznat znak na Svetom Planu.

Изглед текста у штампаном издању Гласа Канаде

Ja nisam hteo da dobijem tu službu, ali sam bio rešen da pronađem šta je ta novinarska agencija koja predstavlja preko oglasa svoje dopisnike. Kad sam posle nekoliko dana navratio ponovo, kancelarija je imala nov nameštaj i ukrase. Jedan pisar sa dvačije obaveštenja sedeo je za sjajnim mahagonijskim stolom. Imao glave ređega čoveka više je ličio na predsednika velikog pokreta nego na nekog običnog činovnika. Drugo, ja zapitah čoveka, koga sam bio video prošlog puta, šta upravo znači ova služba pošto sam već upoznat sa jednom novinarskom kancelarijom, a on mi reče, osmehujući se, da je to samo simbol.

– Simbol čega? zapitah ja.

– Simbol slave, reče čovek.

– Prijatelji slave?

– Ne, slave koja će tek doći, odgovori čovek.

Kada me je poveo u sobu gde je trebalo da vidim šefa, čovek mi poveri kako su nekakva velika holandijska finansijska zainteresovanja u novom poslu. On naredi službi imena. U međuvremenu „vitalitet“, najobičniji od i svi s Antonom Pavelićem.

– Na koji način, rekoh ja u toku razgovora, može novinarska agencija podupreti vaše planove za postignuće hrvatske nezavisnosti, jer je to vaša glavna ambicija u životu, zar ne?

– Jeste, odvrati on, ali naš glavni cilj ovde je prikupljanje novosti iz Rusije.

– Zar nismo mi ovde u Hagu podaleko od Rusije?

– Kad bude bilo vreme imaćemo svoje dopisnike u Rigi.

– Ali zašto baš Rusija?

– Pripreme, reče Pavelić tajanstveno. Pripreme za budućnost, za ponovnu raspodelu petroleumskih izvora. Iz tog razloga zainteresovani su i holandski kapitalisti, te nas podupiru.

– Ali kako se mogu ruski petroleumski izvori raspodeliti kad ih boljševici drže?

– Oh, oni neće tamo ostati zadugo, uveravao me je Pavelić. Uskoro će doći do rata, i to će načiniti kraj crvenom teroru. Najzad imamo jednog zatočnika čestitosti u Evropi…

– A ko je taj?

– Adolf Hitler!

Na to sam ga napustio. Posle dva meseca kad sam ponovo prošao tuda, primetio sam da je radnja bila zatvorena. To je bilo u julu 1934.

Iz Holandije izgleda da se Pavelić vratio u Istočnu Evropu. U svakom slučaju, bilo je uskoro javljeno da se on bavi prikupljanjem svojih revolucionara i izbeglica, i da ih skuplja u velike logore. Po tim logorima, koji su se nalazili u Mađarskoj i Italiji, Pavelić je stao da obučava novajlije osnovama razbojničkog poziva. Najpoznatiji od tih logora bila je Janka Pusta, salaš koji se nalazi u neposrednoj blizini jugoslovenske granice. Pavelić je neprestano putovao između Mađarske i Italije. Kad je bio u Rimu, kretao bi se u odabranim krugovima hijerarhije u crnim košuljama. On je bio česti posetilac Palazzo di Venezia, a jednom je bio i u audijenciji kod Pape Pija XI koji, valja reći, nije bio obavešten o rđavom glasu ovoga čoveka.

Други део текста у штампаном издању Гласа Канаде

Da bi skrhao Jugoslovensku državu, Pavelić je smatrao da su to ubistvo kao i vojna pobuna preko potrebni. U mnogim njegovim brošurama i biltenima, kao što su “Ustaša” i “Grič”, koje su njegovi agenti rasturili krišom po mađarsko-jugoslovenskoj graničnoj oblasti, činjeni su često apeli na hrvatsko stanovništvo da ubije Kralja Aleksandra.

Ubiti Aleksandra, doista, postala je glavna svrha cele ove razbojničke organizacije. Anton Pavelić rukovodio je tom stvari. Kao dokaz svetu da bi ubistvo Kraljevo značilo samo izraz narodnog gnjeva raspaljenog do očajanja usled ugnjetavanja, on je najpre uputio manje grupe terorista u Hrvatsku. Ovi shodno planu, stali su najpre da napadaju vojne i policijske straže, i da bacaju u vazduh mostove i tunele. Saznavši za predstojeću Aleksandrovu posetu Parizu, Pavelić, pomoću Budimpešte i Rima (koji su nabavili lažne pasoše i vize), ispratio je dve grupe ubica specijalno odabranih za ubistvo. Jedna grupa pošla je ka Parizu, gde je trebalo da dela ako bi prethodni pokušaj u Marseillesu promašio.

Tri ubice određeni za Marseilles prešli su u Švajcarsku i, putujući kao turisti, stigli su kolima do jednog francuskog sela, gde su za njih sobe bile unapred zadržane u tamošnjem hotelu. Iz tog sela jedan po jedan otišli su u Marseilles. U hotelu „Victoria“, blizu Cannebiere, glavne arterije južnog dela grada, našli su se s jednom tajanstvenom plavom ženom, čiji je identitet kao Pavelićeve ljubavnice docnije bio utvrđen. Svakome od zaverenika dala je ona po jedan revolver. Vođa ove trojice, Kvaternik, koji je, posle Hitlerovog osvojenja Jugoslavije, bio uzdignut na dostojanstvo velikog guvernera Hrvatske, razgledao je pravac kretanja kraljevske povorke i izabrao je mesto odakle je trebalo izvršiti napad.

Kada se Aleksandar dovezao iz Vieux-Porta, gde se bio iskrcao, on se nalazio u pratnji Louisa Barthoua, francuskog ministra spoljnih poslova. Kralj je bio smesta ubijen, a Barthou je izdahnuo u bolničkim kolima na putu za prefekturu. General Georges, šef francuskog generalštaba, bio je ozbiljno ranjen.

Posle zločina Pavelić je pobegao u Italiju, gde ga je pukim slučajem policija u Turinu stavila u pritvor. On je odmah bio pušten na slobodu kada je grof Galeazzo Ciano saznao za pritvorenikov identitet. Jednim telegramom bio je pozvan da smesta krene za Rim. U tom gradu Pavelić je živeo sve dok nemačka vojska nije umarširala u Hrvatsku, u jednoj vili koju je raskošno namestio italijanski ministar spoljnih poslova. Ali pre toga Francuska je bila pokušala da dobije njegovu ekstradiciju.

Jugoslovenska Kraljica Udova naložila je da se digne optužba protiv Pavelića i Kvaternika, i poverila je tu stvar svome pravozastupniku Joseph Paul-Boncouru, bivšem predsedniku ministarstva i ministru spoljnih poslova u Francuskoj. Paul Boncour zatražio je ekstradiciju od ministarstva pravde u Rimu. I Rim bi morao izdati ubice da nije bilo Pierre Lavala. Taj gospodin, postavši francuski predsednik ministarstva ubedio je Paul Boncoura ili mu je naredio da se mane te stvari zbog „raisons d’état“. Lavalova politika imala je za svrhu da postavi francusko-italijanske odnose na „realističku osnovu“.

  1. Pavelić, gangster i razbojnik, načinjen je poglavnikom Hrvatske zemlje koju je on obeležio svojim prljavim i zločinačkim životom. Duče i Fuehrer nisu mogli naći prikladniju ličnost nego što je ova individua, koja im je učinila tako veliku uslugu.

Šta je upravo Anton Pavelić izvršio onog odlučnog časa kad su odjeknuli pucnji u Cannebiere u Marseillesu? On je ubio Aleksandra, jugoslovenskog Kralja, najpouzdanijeg francuskog saveznika u Istočnoj Evropi, čoveka koji je bio, tako reći, kamen-oslonac na luku francuskog sistema istočnih saveza. Jedini Aleksandar mogao je zadržati Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca u celosti.

Posle njegove smrti, zbog nesloge i razdora, Jugoslavija pade sa svog položaja velike vojne sile na Balkanu u nemoć. Aleksandrova smrt otklonila je opasnost od Italije da će možda jednog dana biti uhvaćena francusko-jugoslovenskim klještima. Pavelić je takođe uklonio Barthou-a, državnika koji je nastojao da združi Francusku i Sovjetsku Uniju u jedan defanzivan savez. Da je taj savez bio ostvaren, on bi obezbedio mir u Evropi za dugo vreme. Jer sa sjedinjenom Francuskom i Rusijom, gospodin Hitler bio bi opkoljen jednim čeličnim obručem.

P. A.

Изађи из мобилног издања