Utoliko je uzaludno nagađati tko će biti patrijarh dok sveti Sisoje ne obavi svoje. Ali se može nagađati tko će biti uvršten u finalnu trojku
Фото: Андреј Исаковић/АФП
Ovih dana, u početku tjedna, u Beogradu će se u zgradi Patrijaršije sastati Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve da bi odlučio datum sazivanja Svetog arhijerejskog sabora te Crkve radi izbora novog poglavara nakon smrti patrijarha Irineja (Gavrilovića). Sabor se mora okupiti u roku od tri mjeseca nakon smrti nekog patrijarha. Pretpostavlja se da će biti sazvan potkraj siječnja ili u početku veljače.
Da bi se izbjegla zabuna – jer slavenska imenica sabor znači uglavnom isto što i grecizam sinod – treba objasniti da je Sinod u srpskom pravoslavlju kolegijalni (i u katolištvu bi se reklo: sinodalni) izvršni organ, najviša upravna i nadzorna vlast, te prvostupanjski sud za prijestupe samih arhijereja. Sinodu predsjeda patrijarh. Uz njega su četvorica eparhijskih arhijereja (poput katoličkih ordinarija) biranih na dvije godine, a izmjenjuju se po načelu američkog Senata: svake godine dvojica. Sinod sam upravlja Crkvom ako je patrijarh umro ili nemoćan, a tada mu predsjeda najstariji po činu.
Sveti arhijerejski sinod je neka vrsta vlade, ako koristimo političke termine. Po istoj nomenklaturi, Sveti arhijerejski sabor je neka vrsta parlamenta: čine ga svi eparhijski arhijereji. U Saboru su sada dva mitropolita (dabrobosanski i zagrebačko-ljubljanski, jer je tron mitropolita crnogorsko-primorskoga upražnjen smrću Amfilohija (Radovića), 22 episkopa s područja bivše Jugoslavije bez Sjeverne Makedonije (od kojih 4 iz Bosne i Hercegovine, jedan iz Crne Gore, te 4 iz Hrvatske), još 4 iz Sjeverne Makedoniji (posrijedi je manjinska srpska crkva, nastala u zavadi s većinskom Makedonskom pravoslavnom crkvom), te 11 u inoj dijaspori – ukupno 39 arhijereja s pravom glasa. Vikarni episkopi (pomoćni biskupi) nemaju pravo glasa ali sudjeluju u radu Sabora, a umirovljeni episkopi sudjeluju samo po pozivu i bez prava glasa.
Patrijarh Irinej na odru (Foto: đakon Dragan S. Tanasijević)
Ako nema patrijarha, Saboru predsjeda vladika s najduljim arhijerejskim stažem. To je, ako dođe, episkop šabački 85-godišnji Lavrentije (Trifunović).
Oni patrijarha biraju tajnim glasanjem, između samih sebe, naime između arhijereja koji imaju iza sebe najmanje pet godina upravljanja eparhijom, a nisu umirovljeni. Preciznije, biraju trojicu prikladnih i dostojnih, a onda se između njih ždrijebom odredi patrijarh.
Tri omotnice
Da bi Sabor mogao birati, potrebno je da u njegovu radu sudjeluju barem dvije trećine njegovih članova, ili osobno, ili preko delegata. Također, svaki od trojice mora prikupiti glas više od polovine onih koji su glasali. Što ako tim putem ne dobiju trojicu, koliko ih je nužno za apostolski ždrijeb? To je prije deset godina objasnio tadašnji dalmatinski a sada bijeljinski i zvorničko-tuzlanski episkop Fotije (Sladojević): “Hipotetički, ako nema tri kandidata s dovoljnim brojem glasova, mora se pristupiti drugom načinu, koji definira Sabor.” Budući da je Sabor u tom pogledu suveren, može promijeniti pravilo i nastaviti glasati po novome, sve isti dan.
Bilo kako bilo, imena trojice kandidata se smještaju svako u po jednu omotnicu. Te se omotnice izmiješaju, da se ne bi znalo koje ime je u kojoj omotnici, a onda umetnu u za to pripremljen primjerak Evanđelja. U za to određenom trenutku službe jedan od monaha, koga odredi Sabor, izvlači ispod neotvorenih korica Evanđelja jednu od tri omotnice. Tako izvučeni vladika postaje izabrani patrijarh. Istodobno se otvaraju i ostale dvije omotnice, kako bi se svi nazočni episkopi mogli uvjeriti da je glasanje bilo regularno, a i radi upisa u zapisnik.
Neka glasila u Srbiji javljaju da je već određen monah koji će izvlačiti omotnicu: Matej, iguman manastira svetog Sisoja. Ime je egipatsko, koptsko, iz V stoljeća, Sisóe, a u srpskoj se izgovara Sȉsoje. Zvuči pomalo kuriozno da je u odlučivanje o patrijarhu srpskome uključen, u presudnom trenutku, i sveti Sisoje.
Proceduru izbora patrijarha određuje Ustav Srpske pravoslavne crkve, donesen 1967, dok je patrijarh bio German (Đorić), koga su znali zvati i crvenim patrijarhom, insinuirajući da je čovjek države, dapače UDB-e, da ga je nametnuo Aleksandar “Marko” Ranković (na kraju je i pokopan u crkvi sv. Marka na beogradskom Tašmajdanu).
Патријарх Герман и Слободан Пенезић Крцун (Фото: Ужучки архив)
Germanov put do trona patrijarha bio je neuobičajen, a Sabor se izmjenom Ustava 1967 postarao da bude i neponovljiv. Naime, Hranislav Đorić je bio zaređen kao mirski (svjetovni) svećenik, ali je ostao udovac, pa ga je patrijarh Vikentije zamonašio, uzeo za svoga vikarnog episkopa moravičkoga. Kad je 1956 u političkoj emigraciji umro episkop žički Nikolaj (Velimirović), ekstremni antisemit (poznat po sintagmi: “Jevreji i njihov otac Đavo”), na taj možda najugledniji episkopski tron, koji je utemeljio arhiepiskop Sava (Nemanjić) izabran je German, koji je nakon samo dvije godine upravljanja eparhijom izabran izravno za patrijarha.
Posao svetog Sisoja
Izmjene u sustavu izbora su unesene da se smanji eventualan utjecaj bilo koje državne vlasti na izbor patrijarha, te da se produlji vrijeme u prethodnoj upravi nekom eparhijom, eda bi se vidjelo kakav je na vlasti. Kasnije je unesena i izmjena da se za patrijarha ne smije izabrati episkop koji je bio oženjen, pa zamonašen pošto je obudovio – ali to nije više išlo toliko Germana, koliko Stefana (Bocu), agilnog Ličanina, koji je dobio najveći broj glasova poslije Germanove smrti, ali je ždrijeb izvukao tadašnjeg episkopa raško-prizrenskoga Pavla (Stojčevića), Slavonca.
Računalo se da Pavle, boležljiv i krhak, neće dugo, pa je Boca maknut iz reda mogućih nasljednika, da Duh sveti (za koga vjernici vjeruju da upravlja ždrijebom) ne bi došao u napast. A patrijarh Pavle je dvije godine mlađega vladiku Stefana nadživio sedam godina. Tako su oni koji vjeruju došli u napast ponavljati dosjetku da Duh ima duha.
Ideja apostolskog ždrijeba je izvučena ravno iz Biblije, konkretno iz Djela apostolskih. Budući da se, nakon Isusova smaknuća, ubio Juda Iškariotski, jedan od dvanaestorice apostola, preostala jedanaestorica su, da popune redove da ih bude pun broj, predložila kao kandidate Josipa zvanog Barsaba i Matiju (ne brkati ga s Matejem koga je već Isus izabrao). Onda su, piše u Djelima, izmolili ovu molitvu: “Ti, Gospodine, poznavaoče svih srdaca, pokaži koga si od ove dvojice izabrao da primi mjesto ove apostolske službe kojoj se iznevjeri Juda da ode na svoje mjesto.” Bacali su kocku i ona pade na Matiju.
Zgrada Patrijaršije u Beogradu
Da ne zaboravimo: kocka se grčki zvala kléros (novogrčki izgovor: klíros), pa se zato službenički dio vjerničkoga puka Božjega zove hrvatski kler, a srpski klir.
Zahvaljujući ždrijebu, nije kome je rečeno, nego kome je suđeno. Pa su tako obojica srpskih patrijarha izabranih nakon Germanove smrti – i Pavle, i Irinej (Gavrilović) bili autsajderi među trojicom.
Utoliko je uzaludno nagađati tko će biti patrijarh dok sveti Sisoje ne obavi svoje. Ali se može nagađati tko će biti uvršten u finalnu trojku.
Ozbiljnije srbijanske novine time se ne bave otvoreno, ali na primjer Kurir iznosi svoj popis “sedmorice veličanstvenih“.
Spojene posude
To su (poredani po dobi): episkop banjalučki Jefrem (Milutinović, 76), episkop novosadski i bački, somborski i segedinski Irinej (Bulović, 73), episkop šumadijski Jovan (Mladenović, 70), arhiepiskop sarajevski i mitropolit dabrobosanski Hrizostom (Jević, 68), episkop budimljansko-nikšićki i administrator Mitropolije crnogorsko-primorske Joanikije (Mićović, 61), mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije (Perić, 59), te episkop diseldorfski i njemački Grigorije (Durić, 52). Pritom Kurir vjeruje da najviše šansi imaju Irinej bački, Porfirije zagrebački, Joanikije nikšićki, te banjolučki Jefrem.
Vjerski analitičar Željko Injac pak smatra da će pod ždrijeb doći Porfirije, Joanikije i episkop pakračko-slavonski Jovan (Ćulibrk, 55).
Vladika Ćulibrk, poznavatelj pop-kulture i padobranac, vješt u dijalogu i suradnji s katoličkim požeškim biskupom Antunom Škvorčevićem, mogao bi biti dobro viđen u Hrvatskoj – ali već i to bi ga moglo kompromitirati u očima konzervativnijih vladika.
Mitropolit Porfirije (Foto: Fonet)
Za promatrače u Hrvatskoj nije nevažno što se među kandidatima često spominje mitropolit Porfirije. Neki upućeniji podsjećaju da su on i Irinej (Bulović) kadrovski, na neki način, “spojene posude”. Teolog Miloš Stojković kaže da je mitropolit Porfirije duhovno dijete Irineja (Bulovića), koji je Porfirija doveo sebi za vikarnog episkopa jegarskoga, pa je zatim snažno lobirao da bude instaliran na tron u Zagrebu.
Obojica mogu računati na isti bazen glasova, ali i na to da će se onaj drugi povući da ne ometa. Niti je Irinej prestar, niti Porfirije premlad, iako im baš to predbacuju oni koji ih ne bi. Vladika Bulović bio je i ranije izgledan kandidat za patrijarha, ali ga ždrijeb nije htio. Mitropolit Porfirije nije propustio reći da “bez Kosova nije siguran da srpski narod ima budućnost”.
S druge strane, vladičanski tron žički bio je često posljednja stuba prije penjanja na dužnost patrijarha, ali se sadašnji episkop žički Justin (Stefanović, 65) gotovo ni ne spominje.
Arhiepiskopu Hrizostomu još zamjeraju što je za rata izbjegao umjesto da ostane s pastvom, pa i po cijenu života. Joanikiju što je izrazito politički aktivan i povezan s Mlađanom Đorđevićem, koji jest bio savjetnik tadašnjemu srbijanskom predsjedniku Borisu Tadiću, ali se istaknuo i pri organiziranju donedavne oporbe u Crnoj Gori, protiv Mila Đukanovića, kojom prilikom je Joanikije bio i radikalniji od Amfilohija. Stoga bi mnogi među Srbima, i u Crnoj Gori i u Srbiji, najradije vidjeli Joanikija, rođenoga u Crnoj Gori, kao Amfilohijeva nasljednika.
Jedni vide Grigorija, koji je u Hercegovini ostvario pristojne odnose s donedavnim dubrovačkim biskupom Matom Uzinićem, kao veoma dobrog kandidata za smirivanje situacija i sukoba, drugi pak kažu da se Grigorije više sam gura nego što bi netko lobirao za njega.
Mnoge struje
I ti komentari pokazuju da Srpska pravoslavna crkva nije kompaktno tijelo, nego živ organizam, kao i mnoga druga, ne samo pravoslavna.
Nerijetko se, i u Srbiji i izvan nje, govori o dvjema strujama u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Pitan o tome, vladika Fotije je prije deset godina iskreno rekao da “ne postoje dvije, nego mnogo više struja, jer je Crkva živ organizam. Ima vladika koji imaju više od 80 godina […] i oni na svoj način nose historijsko iskustvo i nasljeđe. Onda imate mladih vladika koji gotovo da nemaju ni 40 godina, potpuno su formirani u vrijeme digitalne komunikacije, mass-medija, Interneta; zatim ljude koji su se školovali u Grčkoj, na Svetoj Gori, na izvorima pravoslavnog bogoslovlja; zatim neki su ugledni profesori koji drže predavanja po svijetu […].”
S druge strane, bilo je vladika koji su se školovali u Rimu, Parizu, odnosno Londonu, pa nisu dopustili da to naruši njihov smrknut strah od ekumenizma.
Tko god bio izabran za patrijarha, neće imati punu slobodu djelovanja, a kamoli radikalnog mijenjanja kursa ni prema Kosovu, ni prema Crnoj Gori, pa ni prema Sjevernoj Makedoniji. Srpski pravoslavni arhijereji kao grupa i s njima Srpska pravoslavna crkva, ostaje zarobljenica svojih nacionalnih mitova i svoje nacionalne agende.
Zoran Čvorović, profesor Univerziteta u Kragujevcu i specijalist za crkveno pravo, insistira na trima ključnim činjenicama u ovom času. Prvo, da se od Srpske pravoslavne crkve sada očekuje jedinstven i jasan stav kada se ubrzava rješenje spora oko Kosova. Drugo, da je SPC “jedina nacionalna ustanova koja objedinjuje sve Srbe koji žive na području bivše Jugoslavije”. To, naravno, nije istina, ali pokazuje kako se i koliko na tu Crkvu gleda kao na instrument nacionalne politike.
Treća činjenica je što je srpska Crkva dosad čvrsto podržavala Rusku pravoslavnu crkvu protiv odluke carigradske Ekumenske patrijaršije da prizna autokefalnost Ukrajinske pravoslavne crkve (nju Čvorović naziva raskolničkom, a odluku nekanonskom, što po mome također nisu istine). Čvorović, međutim, ima pravo kad pretpostavlja da će i te činjenice utjecati na glasanje nakon molitve u patrijaršijskoj kapeli svetog Simeona Mirotočivoga (Stefana Nemanje, utemeljitelja feudalne srbijanske države, čiji kult također govori o neraskidivoj povezanosti SPC i državne politike Srbije).
Inoslav Bešker
Наслов и опрема: Стање ствари
Categories: Преносимо
Оставите коментар