Era nove američke vanjske politike više ne daje model razaranja društava, nego je sada možda moguće početi se snalaziti u novim okolnostima

Иван Поповић (Фото: Лична архива)

U Europi vrlo malo zamjećujemo, dok se bavimo valovima migrantskih kriza, mogućom novom recesijom, analizom uzroka podizanja desničarskog demagoškog i antihumanističkog zahvaćanja kontinenta, kako su se pobjedom Donalda J. Trumpa na američkim predsjedničkim izborima 2016. i kroz prethodnih nekoliko godina njegove administracije promijenili međunarodni politički odnosi. Ti odnosi koji začetak imaju u Sjedinjenim Američkim Državama, a onda se izvoze u Europsku uniju, pa i čitavu drugu Europu izvan te alijanse. Zašto je to bitno? Prvenstveno zato jer to je uzrok europskog tijeka rješavanja gore navedenih pitanja.

U aktualitetu novih političkih zbiljskih odnosa, presudno je razumjeti kako tražiti uzroke političkih problema i otprilike znati kako će se stvari na „vrhu“ mijenjati. Važno je to za sve nas, za sve građane zapadnih zemalja.

Rat prenesen na ekonomiju

Kakav je to novi realitet političkih zbivanja na međunarodnom planu? Što je donijela era predsjednika Donalda Trumpa? Prije svega, globalno, čimbenik conditio sine qua non je prestanak rušenja režima nepodobnih američkoj vanjskoj politici i ratovanje putem plaćeničkih vojski ili NATO-vim intervencijama u državama koje ne odgovaraju ili ne pristaju kreirati američku vanjsku politiku. „America First“ kao moto nije samo populistički i nacionalistički evocirajući prizvuk Trumpa koji time želi zadobiti glasače, već je ključ novih puteva međunarodne politike. U njegovom mandatu, mi zasada jedini „rat“ koji imamo jest onaj između SAD-a, Kine, Kanade i drugih, dakle velikih sila na ekonomskom planu, stoga ratuju oni sebi jednaki, ali ovoga puta ne na bojnom polju. I to je ključna prekretnica putem koje je moguće promatrati što će se događati i sa europskom politikom. Zatim, iako trenutno zbog Trumpovih unutarnjih političkih problema u samoj Americi svjedočimo oformljenom procesu koji bi mogao završiti opozivom američkog predsjednika, u tzv. novom Watergateu ovoga puta radi slučaja „Ukrajinski poziv“, ne smijemo zaboraviti da je taj pokušaj „impeachmenta“ – opoziva započet davno ranije, već željom američkih demokrata nakon pobjede Trumpa zbog nikada eksplicitno dokazanog miješanja Ruske Federacije i samog Putina u američke predsjedničke izbore 2016. godine. To Trumpa ne sprječava da se i dalje Amerika vraća samoj sebi. I čak prepuštanjem Turskoj situacije u Siriji počinjemo gledati konačno vraćanje američke „čizme“ sa „policijskog sata“ u svijetu. Nismo li to željeli? Nije li to oduvijek bila kritika svih oporbenih i vladajućih političkih ljudi u čitavom svijetu kada je Clinton išao protiv UN-a i bombardirao tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju, ne želimo li to sjećajući se brutalnog i nezakonitog napada na Irak pod Bushem ili tzv. – a zapravo iznutra isceniranog plamena – Arapskog proljeća gdje je na pravdi Boga krvnički uništen čitav Magreb, posebice Libija nakon koje smo dobili kaos terorizma tzv. ISIL-a koji je proizašao iz Saddamovih baasističkih postrojbi i otpadnika Al Qaide u Siriji? Zaključiti će se da je ovo prostor politike gdje svaka nacionalna država može početi kreirati svoj put. U, naravno, realnosti interesa velikih sila, međutim sada bitno drugačijim interesima. Ne toliko više imperijalističkih. Prema tome, era novog tijeka, moguće ju je tako definirati, odraziti će se na sve zemlje prvenstveno Europske unije. Zadnji put ti tijekovi osmatrani su i pokretani koncem sedamdesetih godina prošloga stoljeća Carterovim pokretanjem pitanja izvoženja demokratskog sustava putem borbe za ljudska prava u svijetu. Naravno, i danas se i sve više zagovaraju ogromna prava svakoga, no nitko ne postavlja pitanje nikakve odgovornosti. Trump svojim angažmanom to pitanje postavlja. Želimo li kreirati politike mira, onda svaka prava koja se zagovaraju kao znak jednakosti moraju imati i odgovornost onih koji ta prava dobivaju.

Доналд Трамп (Извор: Блиц)

Manjine i kršćanstvo

Ovakva međunarodna politika, pretočena u nacionalnu, izvrsno odgovara ne samo suverenizmu država u Europskoj uniji nego i svim državama susjedima, dakle i njihovom vraćanju samima sebi, jer tako će moći u biti zaustaviti nacionalizam,. Probuditi će izvorni patriotizam, pa će svaka zemlja prestati konačno gledati na ranjive skupine, na manjine, na one koji su drugačiji u našim društvima kao na neprijatelje. Ovo je najvažnije pitanje. Jedino takvom politikom je to moguće zaustaviti. Pa i svakome dati punu šansu građanstva i na slobodnom tržištu mogućnost da se iskaže kao sudionik društvenog napretka. Prisjećajući se nedavno Kristalne noći, porastom antisemitizma u Europi ne možemo okrenuti glavu od toga. Ponovno, nakon 70 godina, vulgarizam mrtvog fašizma raste. Ne zato što Trump daje nekakve izjave mržnje, nego zato što smo toliko Europu otvorili i pričinili je univerzaliziranom ostatku svijeta da je to moguće jedino preinačiti u patriotizam otvorenih granica, ali jakih provjera. To znači da želimo dati šansu svakome, ali prvenstveno kao što je napomenuto kada tu šansu dobije, dobiva i odgovornost za nju.

Isto tako, religija je danas, a na nju se valja svakako osvrnuti, dominantna poluga 21. stoljeća, u jednakom intenzitetu u kojem su to bile političke ideologije u prošlom. U poplavi misionarskog širenja islama, ne samo SAD već je i Europa Trumpovim i političarima sličnim njemu dobila povratak izvornog kršćanstva koje se vraća na scenu. Vrlo polako, jer ono u svom katoličkom „mainstreamu“ izumire u Europi, ali u svojoj izvornosti, oživljenoj protestantskom, posebice okrugom „slobodnih crkava“ iz reformacijske baštine, isto tako misijom vraća Europi svoj sjaj. I to je lijepo vidjeti. Nije više potrebno vjeru zatirati kao nekada, danas s njome možemo u novim političkim prekretnicama raditi, posebno se bratski oprjedjeljivati sa svim ljudima u širenju mira, posebice kod abrahamovskih vjerskih tradicija.

Era nove američke vanjske politike, stoga, uzevši sve u obzir, više ne daje model razaranja društava, nego sada je možda moguće početi se snalaziti u novim okolnostima, a time i imati otvorenije nacionalne politike. Ne smijemo zaboraviti, ako SAD i jest novi uzrok, mi nismo posljedica, nego smo sukreatori.

Аутор је новинар, студент теологије, политички активист и аналитичар из Загреба

Categories: Светске ствари

Tags: Доналд Трамп, ЕУ, Иван Поповић, САД, свет