Apsurdno je da Beograd diže spomenik heroini, ali ne prihvaća njezina svjedočanstva da je Stepinac pomagao u spašavanju tisuća srpskih mališana

Foto: JSUP Jasenovac

Beogradska Politika objavila je da će u glavnom gradu Srbije na Savskom keju za otprilike godinu dana biti podignut spomenik Diani Budisavljević koja je iz ustaških logora u NDH spasila tisuće mališana, uglavnom srpske nacionalnosti. I u Hrvatskoj i javnosti Srbije ova priča držana je na marginama interesa. Zagreb je priču o Diani uglavnom ignorirao, osim u povjesničarskim i crkvenim krugovima, vjerojatno iz političkih razloga i zbog dokazano neučinkovite politike šutnje o „neugodnim“ stvarima koje su se događale u NDH.

U Beogradu je bilo slično sve donedavno kada se za priču o ovoj ženi zainteresirala politika. To je odmah poručio i zamjenik gradonačelnika Beograda Goran Vesić, koji je objasnio da je ona spašavala djecu uglavnom s Korduna i Kozare, a „sjećanjem na njen herojski čin borimo se protiv revizije povijesti jer je sve više pokušaja u Hrvatskoj da se smanji broj žrtava u Jasenovcu…“, poručio je.

Tako se još jednom pokazuje da se hrvatska nemušta politika kada je o NDH riječ Zagrebu uvijek vraća kao bumerang. Teško je, naime, shvatljivo da priču o Diani Budisavljević politički nije nametnuo, pa i iskoristio Zagreb, nego to sada čini Beograd. Zagreb je već odavno trebao objasniti javnosti i cijeli kontekst priče o spašavanju tisuća srpskih mališana u vrijeme NDH. Gospođa Budisavljević je, naime, potaknula i sudjelovala u spašavanju između 7500, a neki tvrde i do 12 tisuća djece većinom srpske nacionalnosti iz logora.

No to nije cijela priča. U Beogradu propuštaju, naravno, spomenuti da jedna žena, koliko god bila utjecajna kao rođena Austrijanka i pripadnica zagrebačke elite, ne bi mogla organizirati spašavanje tako epohalnih razmjera da je nije podupirala i štitila moćna organizacija. A iz njezinih dnevnika jasno je da je tu akciju, pogotovo 1942. pa do kraja rata, bila organizirala i uz pomoć Katoličke crkve, Caritasa, ženskih samostana, gdje su ta djeca bivala smještana, a sve uz odobrenje i potporu nadbiskupa Alojzija Stepinca. Iz njezinih dnevnika vidi se da je preko Stepinca više od pet tisuća srpske djece razmješteno ili po crkvenim institucijama ili u hrvatskim obiteljima u Zagrebu i okolici.

Priča o Diani filmskija je od one ekranizirane „Schindlerove liste“, na kojoj je bilo 1500 ljudi. Diana Obexer rođena je u austrijskom Innsbrucku, gdje je upoznala mladog Julija Budisavljevića koji se tamo školovao za kirurga. Nakon osnivanja Medicinskog fakulteta u Zagrebu, Diana i Julije 1919. odlaze u Zagreb, gdje on osniva Katedru za kirurgiju, kasnije i kiruršku kliniku.

Julije je bio jedan od najuglednijih pripadnika srpske zajednice u Hrvatskoj, a svoju profesuru na fakultetu i rad u klinici nastavio je i tijekom NDH, sve do 1953. Dolaskom komunizma ova je obitelj marginalizirana, a heroini je tajna služba OZNA otela kompletnu arhivu s podacima o 12 tisuća spašene i posvojene djece, od kojih je jedan dio i nakon rata ostao živjeti u novim obiteljima, a dio se vratio preživjelim biološkim roditeljima. 1972. Budisavljevići odlaze u Innsbruck, gdje 1978. umire Diana, a 1981. i Julije. Njezina unuka dr. sc. Silvia Szabo dugo godina poslije prevest će s njemačkog njezin dnevnik, koji će krajem 2003. objaviti Hrvatski državni arhiv.

Njezina akcija spašavanja počela je 1941. i bila je usmjerena na pomoć majkama i djeci protjeranima iz sela na Kordunu i dopremljenima u logor Lobor-grad, Gradiška, Jasenovac, potom djeci čiji su roditelji otjerani na rad u Njemačku i djeci koja su uoči njemačko-ustaške ofenzive na Kozaru u lipnju i srpnju 1942. bila dovedena u logore. Prvi se put sa Stepincem našla u prosincu 1941. i tada joj je nadbiskup rekao kako „nema nikakvog utjecaja na vladu“. Krajem svibnja 1942., međutim, ponovno odlazi Stepincu i zapisuje: „Nadbiskup će za djecu učiniti sve što je u njegovoj moći. Djeca će biti smještena u ženske samostane.“ U lipnju 1942. Stepinac preko Caritasa sređuje i smještaj odraslih i organizira da više tisuća djece bude smješteno na selu. U siječnju 1943. Diana hvali Stepinca kako bez premišljanja prihvaća sve veću evakuaciju i brigu za djecu i hvali Stepinčevu „bezuvjetnu spremnost na pomoć“.

Nakon rata, kada se Stepincu sudilo u Zagrebu kao ratnom zločincu, kao svjedok u njegovu korist očitovao se i Julije Budisavljević. No javni tužilac Jakov Blažević ne prihvaća svjedočanstvo nazivajući Budisavljevića klerofašistom. Danas politički vrh Srbije Stepinca naziva zločincem i sudionikom u stradavanju tisuća srpskih mališana u logorima. Apsurdno je da Beograd diže spomenik heroini Diani, ali ne prihvaća njezina svjedočanstva o tome kako je Stepinac pomagao u spašavanju tisuća srpskih mališana. Kao što je apsurdno i da gospođa Budisavljević već nema spomenik u Zagrebu.

(Večernji list, 25. 11. 2018)

Categories: Преносимо

Tags: Алојзије Степинац, Давор Иванковић, Диана Будисављевић, НДХ, усташе