Iz arhive Globusa, 29.04.2014.

„S Aleksandrom nema greške. Ja dobijem zadatak i onda to guram na sve strane. Čak i kad nešto nije u redu, ja mu kažem: ‘Guram, ne brini se, bit će O. K.’ Ali, moram reći, neće mi biti lako voditi Grad Beograd. Ne znam kako ćemo isplivati iz duga od milijardu eura“

S novim gradonačelnikom Beograda Sinišom Malim (rođ. 1972. u Beogradu) čuo sam se telefonski u ponedjeljak, 28. travnja, ujutro, sutradan pošto je na izvanrednoj nedjeljnoj sjednici Vlade Srbije Aleksandar Vučić izabran za novog srbijanskog premijera. Bilo je tu i neke simbolike: Mali je čovjek osobitog Vučićeva povjerenja i sada će, eto, upravo njih dvojica u iduće četiri godine, sve do 2018. (naravno, ako se ne dogodi nešto izvanredno), upravljati onim najvećim i najvažnijim što u Srbiji postoji. Jedan će voditi državu, a drugi njezin glavni grad, Beograd.

Mali, moram reći, nije nimalo sretan što ga je Vučić uspio nagovoriti da bude gradonačelnik Beograda (iako je to faktički još od studenoga 2013., kad je imenovan privremenim vršiteljem dužnosti gradonačelnika, nakon smjene dotadašnjega prvog čovjeka Beograda Dragana Đilasa). I to iz dva razloga.

Prvo, Mali nije čovjek „svjetala pozornice“ – pa tako ni političkih – i više voli raditi u dubokoj pozadini. On je ekspert, financijski operativac i menadžer, a ne političar. Njegova je glavna dosadašnja funkcija bila – osobni savjetnik za privredu i financije Aleksandra Vučića, i to još otkako je Vučić 2012. postao prvi potpredsjednik Vlade Srbije. I kao takav je Vučiću odrađivao sve poslove oko kontakata sa stranim investitorima (prvenstveno onima iz Ujedinjenih Arapskih Emirata). A u tu zasebnu priču oko Beograda ušao je, na Vučićev nagovor, naknadno.

Prva briga

Sada je, međutim, ispalo da će mu Beograd biti prva i najvažnija briga, dok će sve ostalo – pa i ono gdje se činilo da je najjači – morati otići u drugi plan.

A druga je stvar koja silno zabrinjava Maloga (ali i ostale u Beogradu i Srbiji) to što je prethodni gradonačelnik, ujedno i aktualni predsjednik DS-a, Đilas ostavio Beograd, financijski gledano, u katastrofalnoj situaciji.

– Toliko smo prezaduženi – požalio mi se Mali u ponedjeljak – da ne znam kako ćemo iz toga isplivati. Ukupni dug Grada Beograda iznosi više od milijardu eura, a dospjele obveze – one koje u ovome trenutku trebamo izmiriti – preko 10 milijardi dinara. To vam je oko 100 milijuna eura. Morat ćemo donijeti novi gradski budžet (odnosno izglasovati rebalans budžeta) i trošiti samo ono što zaradimo. Bit će vrlo, vrlo teško…

Inače, plaće državnih dužnosnika u Srbiji vrlo su niske, puno niže nego u Hrvatskoj. Nisam se raspitivao kolika je plaća gradonačelnika Beograda, ali znam da ministri primaju oko 800 eura. Da je goli novac u pitanju, nitko se ne bi „tukao“ da dođe na te funkcije. Ali u pitanju su, naravno, i drugi motivi, ponajprije politički. S tim da će Vućić sada, kao novi premijer, uvesti (tj. već je uveo) željeznu disciplinu pa će mnogim ministrima, ali i gradskim dužnosnicima, biti, slikovito rečeno, kao u logoru. Siniša Mali već zna što ga čeka…

Iako telefonski (ili e-mailom) kontaktiramo još od kasne zime ili ranog proljeća 2013., sa Sinišom Malim uživo sam se upoznao tek potkraj siječnja ove godine, u zgradi Vlade Srbije, kamo sam došao u posjet tadašnjem prvom potpredsjedniku Vlade Aleksandru Vučiću. Popričali smo, onako neobavezno, desetak minuta u prostoriji u kojoj su sjedile Vučićeve tajnice. S nama je u društvu bila i Vučićeva osobna savjetnica za medije Suzana Vasiljević.

A onda smo se, potkraj tog istog dana, našli i u gradonačelničkom uredu Siniše Maloga (tada je još bio v. d. gradonačelnika), u gradskoj palači u D. Jovanovića 2 (gotovo preko puta Narodne skupštine Srbije). Razgovarali smo, ovaj put malo ozbiljnije, nepunih sat vremena. Mali mi je govorio o svom životu, o svojoj dugogodišnjoj uspješnoj poslovnoj karijeri, o svojoj suradnji s Vučićem, o svojim budućim planovima, ali i željama (ili priželjkivanjima).

Tijekom veljače i ožujka o. g. – kada je trajala kampanja za parlamentarne i beogradske izbore – kao troje najozbiljnijih kandidata za novoga gradonačelnika Beograda spominjali su se on, Siniša Mali, zatim Nebojša Stefanović (dotadašnji predsjednik srbijanskoga parlamenta, a od ove nedjelje novi ministar policije) i ranija ministrica energetike, a u ovoj novoj Vladi ministrica prometa i graditeljstva (ujedno i potpredsjednica Vlade) Zorana Mihajlović. Vučiću nije bilo lako, pa je neko vrijeme čak razmišljao i o tome da Beogradom rukovodi kolektivno tijelo, koje bi bilo sastavljeno od više eksperata.

Braća

Na kraju se odlučio za Maloga, što je, u neku ruku, i logično rješenje. Mali mi je ovoga ponedjeljka rekao da formalno više neće biti Vučićev osobni savjetnik za privredu i financije (po zakonu ne može biti na dvije funkcije), ali da će ga u praksi i nadalje nastaviti savjetovati.

Vrlo je zanimljivo (u javnosti o tome nitko dosad nije govorio ni pisao) kako je Siniša Mali uopće postao, potkraj 2012., glavni Vučićev operativac za financijsko-gospodarska pitanja.

– Stvar je u tome – ispričao mi je – što su Vučićev rođeni brat Andrej i moj mlađi brat Predrag (Peđa) najbolji prijatelji. I ja sam uvijek njima pomagao. Andrej je, inače, siva Aleksandrova eminencija u Srpskoj naprednoj stranci, koji se nigdje u javnosti ne pojavljuje. On radi u Zavodu za izradu novčanica, a uz to se bavi strankom i Košarkaškim klubom Crvena zvezda. U prosincu 2012. Aleksandar je rekao da bi bilo dobro da radimo zajedno u Vladi. Tada su već krenuli pregovori s Arapima i Aleksandru je trebala osoba koja će s Arapima znati pregovarati.

A za imenovanje Siniše Malog za predsjednika tzv. Privremenog organa Grada Beograda (tj. za v. d. gradonačelnika), u studenome 2013., bila je, uza sve ostalo, važna i činjenica što Mali u tom trenutku još nije bio, barem ne formalno, član SNS-a, tako da je na gradonačelničku dužnost postavljen, formalno gledajući, kao nestranačka ličnost. Kao profesionalac.

I to je bila ideja, kako mi je rekao, Vučićeva brata Andreja.

Biografija Siniše Maloga može se pročitati na internetu, pa ću stoga izdvojiti nekoliko interesantnijih činjenica koje na tom mediju nisu dostupne.

Vojvođanin

Podrijetlom, Mali je Vojvođanin. Otac mu je rođen u Novom Sadu, po zvanju je također ekonomist i bio je direktor nekoliko velikih poduzeća. „A kad se 1989. promijenio zakon“, rekao mi je Mali, „osnovao je privatno poduzeće, u kojem sam i ja počeo raditi, zajedno s njim. Ujedno sam pohađao Ekonomski fakultet u Beogradu.“

Na svojoj posjetnici Siniša Mali ima dvije oznake ili dva predikata. Jedan glasi MBA, a drugi – CFA. Kako mi je objasnio, MBA je diploma koju je dobio u Americi, na jednoj od dvadeset najprestižnijih poslovnih škola na svijetu, onoj u St. Louisu. To je kratica za „Master of Business Administration“.

– Kad se netko bavi financijama na svjetskom nivou – rekao mi je – on mora imati tu oznaku, MBA. Inače nije vjerodostojan.

CFA je pak, koliko sam shvatio, neka vrsta zvanja koje se dobije s iskustvom, tj. višegodišnjim radom u najistaknutiim financijskim i državnim institucijama.

– Ja sam prvi Srbin – kazao mi je Mali – koji je dobio oznaku CFA. Sada nas u Srbiji ima 15 s tim predikatom. Radio sam za Credit Suisse First Boston u New Yorku, dvije godine radio sam za Deloitte u Pragu (savjetovao sam češku Vladu kada je prodavala Škodin paket dionica Volkswagenu)… A onda sam se 2001., na poziv tadašnjeg premijera Đinđića, vratio u Srbiju. Postao sam pomoćnik ministra za privatizaciju u Đinđićevoj Vladi Aleksandra Vlahovića. Poslije sam prešao u Agenciju za privatizaciju, u kojoj sam rukovodio privatizacijama velikih srbijanskih poduzeća: DIN-a (Duvanska industrija Niš), DIV-a (Duvanska industrija Vranje), Beopetrola… A onda sam osnovao privatnu tvrtku, koja se bavila savjetovanjem u privatizaciji, kupnji i prodaji poduzeća, restrukturiranju itd.

Mali je na kraju i doktorirao, u Beogradu (u rujnu 2013.), s temom „Povećanje vrijednosti kompanija kroz proces restrukturiranja“.

Oženjen je i ima troje djece.

Bit njegove suradnje s Aleksandrom Vučićem, od prosinca 2012., kada je postao njegovim osobnim savjetnikom za privredu i financije, može se, simbolički, sažeti u jednu rečenicu: da uz pomoć ulaganja najvećih svjetskih investitora Srbija u dogledno vrijeme postane regionalnim gospodarskim liderom. S tim da mi je pritom posebno istaknuo:

– Mi u ovome trenutku trebamo i želimo strane investicije, ali teško ih možemo dobivati iz zemalja Europske Unije, jer i sama EU ima problema. Zato ih dobivamo i tražimo iz istočnih zemalja, kao što su Ujedinjeni Arapski Emirati, Rusija i Kina. To je vrlo bitno imati u vidu.

Privatizacija JAT-a Jedan veliki posao s Ujedinjenim Arapskim Emiratima već je obavljen, a Mali je (i) u tome bio glavni operativac. Riječ je o privatizaciji nekadašnjeg JAT-a (danas Air Serbia), koji je danas u većinskom vlasništvu Republike Srbije (51 posto), dok je vlasnik 49 posto njegovih dionica nacionalna aviokompanija UAE-a Etihad. Vrijednost cijele transakcije je 400 milijuna dolara, a njezin je glavni cilj bio da srbijanska aviokompanija postane vodeća u regiji.

– Sličan je model privatizacije – rekao mi je Mali – pokušao nakon nas ostvariti i Croatia Airlines, ali nije našao nijednog zainteresiranog ulagača.

Još je značajniji projekt za Srbiju (o tome smo već pisali) „Beograd na vodi“, u što bi srbijanski poslovni partner iz Abu Dhabija trebao uložiti čak 3,1 milijarde dolara. Siniša Mali će sada u dvostrukom smislu biti involviran u taj megaprojekt: s jedne strane kao beogradski gradonačelnik, a s druge kao glavni Vučićev čovjek za pregovore s arapskim investitorima.

Nema nikakve dvojbe da će se uspjeh njegova gradonačelničkog mandata mjeriti (i) po tome hoće li taj projekt – i u kolikoj mjeri – zaživjeti. Skeptika u Beogradu i Srbiji je mnogo i puno njih jedva čeka da se Vučić i Mali o to spotaknu.

A u pripremi su i brojni drugi projekti – također s Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Kao jedan od najvećih, Mali mi je izdvojio moguću izgradnju tvornice čipova u Beogradu, čiji bi vlasnik bila arapska Mubadala, drugi ili treći najveći proizvođač čipova na svijetu. Zajedno s tvornicom sagradio bi se i istraživački centar u kojem bi bilo zaposleno 50 visokokvalificiranih znanstvenika koji bi se bavili istraživanjem proizvodnje tih čipova.

– Trenutačno najveća investicija u američkoj državi New York – veli Siniša Mali – jest upravo izgradnja tvornice čipova, koju radi dotična Mubadala. Vrijednost te investicije je 4,5 milijarde dolara.

Na moje pitanje kako funkcionira njegova suradnja s Aleksandrom Vučićem, Mali mi je odgovorio:

– S Aleksandrom nema greške. Ja dobijem zadatak i onda to guram na sve strane. Čak i kada nešto nije u redu, ja mu kažem: „Guram, ne brini se, bit će O.K.“ Mislim da je to pravi pristup – kako se Aleksandar ne bi suviše opterećivao detaljima i kako bi se nesmetano mogao baviti onim poslovima u kojima je on najbolji.

Categories: Поново прочитати/погледати

Tags: Александар Вучић, Андреј Вучић, Београд, Дарко Худелист, Синиша Мали